Kriza eurozone: Opravdanost straha od raspada eura?

Trenutna situacija u Europi ne sluti na dobro. Gospodarska kriza je pogodila skoro sve zemlje članice, što dovodi u pitanje oblik ustroja cijele zajednice. Većina hrvatskih štediša je najviše zabrinuta oko sudbine europske zajedničke valute Eura, u kojoj se nalazi ogromni dio nacionalne štednje. Brojni stručnjaci serviraju razna objašnjenja i mogućnosti, koja uglavnom nisu optimistična. No koliko je strah građana opravdan? Iako postoji mogućnost raspada eura, ona je zasad malo vjerojatna.

Počnimo od dva ključna pitanja - zašto uopće postoji opasnost i nestabilnost u EU, te koji su mogući scenariji. Glavni izvor problema unutar Europske unije predstavlja sve veći trošak financiranja duga slabijih članica eurozone, poput Italije i Grčke, koji im je neophodan za normalno funkcioniranje zemlje. Što je zemlja ekonomski ugroženija, raste joj kamata za zaduživanje u inozemstvu i slabi kreditni rejting po kojem posuđuje novac. Iako kamatne stope za ugrožene europske zemlje rastu, odlučnost čelnika europskih te međunarodnih institucija, kao i vođa vodećih zemalja članica ostaje prilično čvrst jamac da do raspada eura neće doći. Zajedničko tržište je globalna prednost koje se malo tko želi odreći.

Svi negativni scenariji uglavnom uključuju izlazak odnosno izbacivanje ugroženih članica iz eurozone. Najgori scenarij podrazumijeva potpuni raspad eurozone i eura, na desetak različitih valuta i zemalja. Neplanirani raspad bi posve poremetio međunarodne odnose, države bi izgubile kompetitivnu prednost, izgubile rejting, stvorile opasnost od sustavnog pada financijskih institucija i devalvacije. Zvuči strašno, no svakome je savršeno jasno da će takav scenarij naići na veliki otpor. Ukoliko bi iz eurozone izašla slabija članica poput Grčke, prelazak na nacionalnu valutu (drahma) bi uzrokovala bijeg investitora iz zemlje, ekonomija bi pretrpila gubitke u proizvodnji te bi uslijedio čitav niz bankrota poduzeća. Deprecirana drahma bi ponudila trenutačnu kompetitivnu prednost, koju bi poništio rast inflacije i plaća. Slična situacija odvila bi se i u slučaju Italije. Strah u Europskoj uniji zapravo potječe od moguće lančane reakcije. Točnije, da bi druge zemlje slijedile primjer ugroženih zemalja. Neke procjene čak obuhvaćaju Portugal, Irsku, Španjolsku, Belgiju, Austriju i Mađarsku. Nesumnjivo da bi takav scenarij doveo do višegodišnje međunarodne ekonomske krize.

Mislim da je sada jasnije zašto se u Briselu lome koplja oko spašavanja članica. U slučaju raspada eurozone svi gube, neki više neki manje. Količine novca potrebne za spas ugroženih članica EU može osigurati, te će vjerojatno nametnuti određenu fiskalnu disciplinu kako bi zadovoljila članice koje će taj novac pružiti. U svakom slučaju, europska kriza nije nepremostiva prepreka i doista su slabe šanse za raspad eura. Suradnjom i dogovorima na međunarodnoj razini će se vjerojatno rješiti većina problema.