Kad ste posljednji put vidjeli navalu građana na banke? Prije desetak godina? Ako ste pripadnik mlađe generacije vjerojatno nikad. Posljednja velika hipotekarna kriza dovela je cijeli financijski sustav svijeta pod znak pitanja, a američki bankarski sustav srušila na koljena. Još i danas osjećamo posljedice pada velikih banaka poput Lehman Brothers, Fannie Mae i Freddie Mac, no intervencije centralnih banaka i nacionalnih vlada su s vremenom vratili povjerenje u sustav. Hipotekarna kriza zasigurno nije bila prva kriza bankarskog sustava, a sigurno neće biti ni zadnja. Zapravo, vrlo slična situacija koja je dovela do stvaranja američkih Federalnih Rezevi se dogodila prije nešto više od sto godina. Na početku 20tog stoljeća, američka ekonomija je bila prožeta špekulacijama i investicijama kroz spajanja i širenje poduzeća. Količina novca u sustavu je bila povećana zahvaljujući novim otkrićima zlatne rude u Aljaski, Južnoj Africi i Koloradu, te su nove tehnologije vađenja i prerade omogućile znatno veće količine zlata. Burze su rasle, poslovi diljem svijeta cvjetali. Unatoč svemu pozitivnom što se događalo u svijetu, ekspanzija ponude novca nije pratila dovoljno brzo tempo kojim se razvijala ekonomija, čime su bili postavljeni temelji za buduću krizu. Američki predsjednik Roosevelt je čak opisao stanje društva izrazom kao uživanje u “doslovnom neviđenom blagostanju” 1906. godine. Ironija te izjave leži u činjenici da je već sljedeće godine uslijedila jedna od najvećih kriza tog desetljeća poznata pod nazivom Bankarska panika.
Dakle špekulacija je harala američkom ekonomijom u ranim 1990-ima. Nepostojanje centralne banke postalo je zabrinjavajuće za mnoge investiture s obzirom das u banke bile izrazito upletene u američko tržište kapitala, neovisno jesu li izdavale tuđe vrijednosne papire ili investirale znatne količine vlastitog novca. U Sjedinjenim Američkim Državama tada su postojale tri glavne vrste financijskih posrednika: nacionalne banke, državne banke i trustovi. Nije iznenađujuće što su upravo trustovi, vrste financijskih fondova bili epicentar buduće panike. Naime, upravljali su ogromnim količinama novca iz zaklada, državnim sredstvima, oporukama, te su istovremeno pružali direktnu podršku tržištu kapitala kojim su tada dominirali špekulanti. Davajući špekulantima zajmove i uzimajući vrijednosne papire kao zalog, postali su previše izloženi opasnostima potencijalnog pad dionica. Bez središnje banke, nije postojao nitko tko im je mogao posuditi sredstva ako bi im zatrebala sredstva za isplatu ili u slučaju pokrića velikih pozicija. Zašto su bili zanimljivi običnim ljudima onda? Pa, prema određenim istraživačima, u New Yorku su sredstva trustova između godina 1890. i 1907. narasla oko 244%, od razine 396,7 milijuna dolara na iznos veći od milijarde i tristo milijuna dolara. Usporedimo li te rezultate sa nacionalnim bankama čija su sredstva u istom periodu narasla 97% ili državnim bankama čija su sredstva porasla za 82%, jasno je zašto su se mnogi opredijeljivali upravo za trustove. Očito je ogromna količina sredstava kojom su raspolagali imala značajan utjecaj na tržište novca u New Yorku, pa su se očekivali daljnji uspješni rezultati. Jedna od njihovih prednosti bila je bitno slabija regulacija od strane države u odnosu na nacionalne ili državne banke. 1906. godine država New York uvela je obvezu zadržavanja 15% deponiranih sredstava u trustovima kao rezerve, ali samo 5% depozita je trebalo biti stvarno zadržano kao valuta unutar trezora. Prije tog propisa doslovno nije postojala nikakva regulacija o količini rezervi, već su uprave trustova samostalno odlučivale prema vlastitim procjenama poslovanja.
Nastavak članka: Bankarska panika 1907: uspon i pad
Nema komentara:
Objavi komentar