U 1928. godini sustav američkih Federalnih Rezervi, koji služi kao središnja banka, podignuo je kamatnu stopu koju naplaćuje bankama članicama kako bi povećao kamatne stope na razini Sjedinjenih Američkih Država, pritom smanjujući izvoz zlata i istovremenim usporavanjem brzorastućeg tržišta kapitala. Kao posljedicu, Sjedinjene Američke Države su počele primati pošiljke zlata od drugih zemalja. Do 1929. godine brojne zemlje diljem su prebacile svoje zlatne rezerve u Francusku i Ameriku, s obzirom da su te dvije zemlje pokrenule politiku deflacije kako bi očuvale zlatni standard. Takva politika je bila usmjerena prvenstveno na ograničavanje ekonomske aktivnosti i smanjanje cjenovnih razina, te je upravo to i postigla. Upravo međunarodno sudjelovanje kroz zlatni standard je učinilo širenje Velike depresije globalno nezaustavljivim. Sam početak krize je počeo burzovnim slomom u Sjedinjenim Američkim Državama. Iako su postojala upozorenja o opasnosti izrazito špekulativnog tržišta, mnogi su vjerovali da tržište može trajno zadržati visoke cjenovne razine. Netom prije propasti burze, poznati ekonomist Irving Fisher je izjavio čuvenu rečenicu „Cijene dionica su dosegle visine koje se čine trajno visokim razinama“. Kakve li samo greške!
Optimizam velikog bikovskog tržišta se urušio u utorak, 24. kolovoza 1929. Skoro sve cijene dionica na burzi u New Yorku su se strmoglavile. Nekolicina vodećih bankara na Wall Streetu je održala sastanak kako bi pronašli rješenje za paniku i kaos u trgovanju, te su kao zaključak donijeli odluku da paniku najviše umanjiti jaka aktivnost na strani kupnje kod vodećih blue chip dionica poput U.S. Steel. Na njihovu nesreću, ali i svih ostalih, to je samo privremeno zaustavilo pad na jedan dan. Sljedeći dan se sve nastavilo po starom i ukupni pad je trajao dotad neviđenom brzinom cijeli sljedeći mjesec. Jedan od glavnih problema burze bila je činjenica o iznimno niskim zahtjevima za pokriće pri kreditu koji su se kretali oko 10%. Brokerske kuće su zapravo posuđivale 9 dolara na svaki uloženi dolar investitora. Kada je došlo do pada tržišta, one su zatražile naplatu tih zajmova, koje naravno klijenti više nisu mogli vratiti. Banke koje su počele propadati zajedno sa dužnicima i ubrzo je sve više štediša pokušavalo povući svoje depozite. Nakon zatvaranja nekoliko banki diljem amerike, stvorila se masovna panika i u strahu za svoje životne ušteđevine ljudi su trčali na sve banke koje su još bile otvorene kako bi povukli svoja sredstva. Ogromna količina povučenog novca iz bankovnog sustava uzrokovala je zatvaranje još većeg broja banki dilje Amerike. Budući da nije postojao način na koji bi klijenti povratili svoja sredstva jednom kada se banka zatvori, oni koji nisu na vrijeme stigli do banke su također propali.
Milijuni amerikanaca su izgubili poslove i domove, a u masovnim migracijama u potrazi za poslovom najčešće bi živjeli u privremenim naseljima populatno zvanim „Hooverville“ po američkom predsjedniku Hooveru kojeg su mnogi krivili za nastanak krize. Industrijska proizvodnja je pala, a sa padom proizvodnje došla su masovna otpuštanja. Nezaposleni bi tražili posao diljem zemlje, često bezuspješno. Jedan od elemenata koji je učinio Veliku depresiju jednom od najgorih kriza bile su nestašice hrane. U prošlim krizama ljudi na farmama su se neovisno o stanju ekonomije mogli prehraniti sami. Na tada su farmeri bili također zaduženi jer su posuđivali novac za sjeme i vraćali ga kad bi prodali urod. 1929. godine brojne pustinjske oluje oštetile su cjelokupni urod, zbog čega su brojni farmeri izgubili svoje farme, no još gore glad zbog nestašice hrane se počela širiti zemljom. Bez obzira što se ekonomska pošast pogoršavala tadašnji američki predsjednik Hoover je uporno odbijao pružiti bilo kakav oblik direktne državne pomoći kako bi se olakšali životni uvjeti. Čak je u jednom trenutku angažirao vojsku kako bi makla 20.000 prosvjednika, većinom veterana Prvog svjetskog rata i njihovih obitelji, koji su zahtijevali državnu pomoć za olakšanje trenutnih patnji. Do 1932. godine amerikanci su bili krajnje nezadovoljni pasivnom državnom politikom glede strašnih životnih uvjeta i izabrali su novog optimističnog predsjednika Franklina Roosevelta. On je skupio većinu u Kongresu i progurao paket zakona popularno zvan New Deal. Preuzimajući proračunati rizik, većina tih zakona je sadržavala politike u skladu sa tada neprovjerenim teorijama britanskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa, koji je vjerovao da se planiranom potrošnjom državnog budžeta može ponovno pokrenuti ekonomija.
Nastavak članka: Velika depresija 1929: posljedice krize
Nema komentara:
Objavi komentar