Godine 1991. argentinska vlada je fiksirala tečaj pesosa naspram američkog dolara kako bi povratila povjerenje stranih ulagača i suzbila hiperinflaciju. Globalni ekonomski uvjeti su bili povoljni, te se ubrzo stabilnost vratila i rast nacionalne ekonomije nastavio. U razdoblju od 1991. do 1994. argentinska ekonomska proizvodnja se u prosjeku povećala 7,7% godišnje. Istovremeno, zemlja je privukla ogromne količine stranih investicija, a dotok inozemnog novca je bio stabilan. U takvom obilju novca, državna potrošnja je također dosegla rekordne razine značajno potičući razvoj korupcije u društvu. Velike količine novca jednostavno su nestalne unutar sustava kao posljedica masovnog izbjegavanja poreza te pranja novca preko offshore banaka. Kroz cijele 1990-te državni dug je rastao zabrinjavajućom stopom, no nitko se nije previše uzbuđivao oko toga. Naime, Međunarodni monetarni fond je nastavljao posuđivati sve više i više sredstva, a kad bi nastao problem redovito bi odgađali otplatu rata. Pravi problem predstavljala je činjenica da je nacionalna valuta bila vezana uz dolar, čija je vrijednost imala neznatne veze sa ekonomskim uvjetima koji su vladali u Argentini. Tada je otprilike zemlja osjetila nepovoljne efekte vezivanja valute i fiksnog tečaja, pogotovo kada se vrijednost brazilskog reala urušila 1999. godine. Argentinska valuta nije mogla slijediti taj pad, čime je nacionalni izvoz postao bitno skuplji od svojeg najvećeg trgovinskog partnera. Nadalje, globalni pad cijena farmerskih proizvoda i općenito usporavanje globalne ekonomije pogoršali su probleme. Zbroj ovih problema ograničio je sposobnost zemlje za zarađivanje u stranoj valuti koja im je bila prijeko potrebna za otplatu dugova u dolarima.
Zadnjeg tjedna 2001. godine, Argentina više nije mogla plaćati svoj vanjski dug. Vlada predvođena Rodríguezom Saá proglasila je bankrot nad većim djelom javnog duga, ukupnog iznosa većeg od 132 milijarde dolara. Ljudi su se počeli pribojavati najgoreg i krenuli povlačiti ogromne količine novca iz banaka, istovremeno mijenjajući pesose u dolare. Većina povučenog novca poslana je u inozemstvo. Kako se ubrzavao odlijev novca iz zemlje, istom brzinom je nestalo povjerenje ulagača. Argentinska vlada je reagirala skupom zakona i mjera koji su efektivno zamrznuli sve bankovne račune na godinu dana. Mjere su doduše omogućavale podizanje manjih iznosa, iz početka tek 250 dolara tjedno. Bez mogućnosti korištenja svojih životnih ušteđevina, brojni Argentinci su se priključili uličnim demonstracijama, od kojih su najveće zabilježene u Buenos Airesu. Protesti su postali popularni pod nazivom cacerolazo, što je označavalo jednostavna bučna okupljanja ljudi koji su lupali loncima i tavama. Budući da neko rješenje nije bilo na vidjelu, sa vremenom su prosvjedi postali krajnje nasilni i destruktivni. Nekoliko tisuća novih beskućnika i nezaposlenih pronašlo je posao kao sakupljači kartona. Neke procjene govore kako je između 30 i 40 tisuća ljudi tragalo ulicama gradova tražeći karton koji bi potom prodavali tvornicama za recikliranje. Nezaposlenost je skočila na skoro 25% te je Argentina doživjela kompletan raspad ekonomskog sustava.
Nastavak članka: Argentinska kriza - posljedice krize
Nema komentara:
Objavi komentar