Prikazani su postovi s oznakom vanjski dug. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom vanjski dug. Prikaži sve postove

ponedjeljak, 13. veljače 2012.

Najveći štediša na svijetu - Apple

Jeste li se ikad pitali koja kompanija ima najveću količinu štednje na svijetu? Neke će iznenaditi, druge ne toliko. Kompanija vođena mudrom politikom investiranja i konzervativnog vođenja financija, koju je utemeljio pokojni Steve Jobs, danas je jedan od najvećih štediša na svijetu. Pogodili ste, riječ je o kompaniji Apple, proizvođaču visokotehnoloških napravica kao što su iPhone, iPad, iPod, ili serije Mac kompjutera. Budući da je riječ o američkoj kompaniji, veći dio sredstava nije klasično oročena štednja, već je uložen u vrijednosnice sa kamatom koje su lako utržive pa se smatraju jednakima gotovini.

Prijeđimo na ono zanimljivo. Dakle, Apple ima trenutno čak 97,7 milijardi dolara gotovine u rezervi. Kroz koji mjesec analitičari očekuju prijelaz nevjerojatne granice od 100 milijardi dolara. Dvije trećine tog ogromnog iznosa je raspoređeno diljem svijeta, dok se jedna trećina drži u Sjedinjenim Američkim Državama. Sa tim iznosom bi se mogli u trenu otplatiti vanjski dugovi čak 8 zemalja zajedno unutar EU. Riječ je o Slovačkoj, Bugarskoj, Litvi, Latviji, Luxemburgu, Cipru, Estoniji i Malti.

Kad bi to usporedili sa hrvatskim vanjskim dugom koji iznosi nešto više od 46 milijardi eura, tj. 62 milijarde dolara, također je vidljivo kako bi Apple bez problema mogao otplatiti i taj iznos. Doista impresivno, pogotovo kad uzmemo u obzir da je riječ o kompaniji koja je osnovana u garaži od strane par prijatelja. 

srijeda, 12. listopada 2011.

Argentinska kriza - posljedice krize

Kriza je imala brojne posljedice koje su pogodile gotovo svaki segment društva. Za vrijeme ekonomskog sloma kao posljedica ogromne količine povučenog novca iz sustava brojna mala i srednja poduzeća propala su u nedostatku kapitala. Radnici u tim poduzećima su odjednom bili suočeni sa gubitkom zaposlenja i izvora prihoda pa su mnogi odlučili nastaviti sa samostalnim poslovanjem bez prisutnosti vlasnika i njihovog kapitala. Poljoprivreda, temelj nacionalne ekonomije također je pretrpio velike udarce nanesene krizom. Strah da su proizvodi oštećeni zbog lošeg stanja u zemlji uzrokovao je veliki broj otkazanih narudžbi na određenim međunarodnim tržištima. Neposredne makroekonomske posljedice bile su teške. Realni BDP pao je oko 11% u 2002. godini, čime je ukupni pad od 1998. iznosio skoro 20%. Stopa nezaposlenosti porasla je iznad 20%, a inflacija je vrhunac dosegla sa mjesečnom stopom od 10% u travnju iste godine. Naposljetku, predsjednik Eduardo Duhalde je uspio donekle stabilizirati situaciju, potvrđujući moratorij na dug i proglasivši kraj režima konvertibilnosti nacionalne valute. Konvertibilnost je zamjenjena dvostrukim tečajnim sustavom unutar kojeg je službena vrijednost pesosa iznosila 1,4 za dolar u javnom sektoru te za većinu trgovinskih transakcija. Sve druge transkacije odvijale su se po prevladavajućim tržišnim stopama. Istovremeno, maksimalan iznos koji se mogao mjesečno podignuti iz banke povećan je na 1500 pesosa, uz daljnje dugoročno zamrzavanje dolarskih depozita. Jedan od problema bili su dolarski zajmovi koje su Argentinci obilato koristili, a čija se vrijednost pri otplati gotovo udvostručila.

U 2003. godini predsjednik Néstor Kirchner je izabran na dužnost zemlje koja je još trpila velike probleme. Ali u njegovo vrijeme došlo je do promjene ekonomske perspektive, budući da je devalvirani pesos učinio nacionalni izvoz jeftinim i konkurentnim na međunarodnom tržištu. Tečaj pesosa destimulirao je uvoz, čime je indirektno potaknut razvoj domaće ekonomije. Također treba spomenuti da visoka cijena soje na međunarodnom tržištu je doprinijela dovođenju ogromnih količina stranog novca u zemlju, budući da je glavni argentinski partner u tim transakcijama bila Kina. Vlada je potaknula banke kako bi omogućile povoljnije kredite poduzetnicima i dodatno uvela agresivnije mjere kojima se namjeravalo poboljšati prikupljanje poreza. Plan za oporavak je uključivao socijalnu komponentu, a na svim razinama države došlo je do jake kontrole potrošnje. U međuvremenu, pesos je polako ojačao, poljoprivredni izvoz je rastao, te je došlo do povratka turista. Novi trgovinski suficit je u određenom trenutku prisilio vladu na intervencije kako bi oslabili pesos i tako zadržali kompetitivnu prednost. Bruto domaći proizvod je kontinuirano rastao od 2003. godine, polako se vraćajući na razine prije krize. Svi ostali makroekonomski pokazatelji su slijedili sličnim kretanjima. Godine 2005. Argentina je odlučila ostvariti potpunu financijsku neovisnost od Međunarodnog monetarnog fonda. Petnaestog prosinca, predsjednik Kirchner objavio je isplatu cjelokupnog duga Međunarodnom monetarnom fondu u iznosu od 9.810 milijardi dolara. Predsjednički izbori u 2007. su donijeli jasnu pobjedu Cristini Fernández de Kirchner, supruzi prethodnog predsjednika. Njezina politika je također uključivala intervencionizam i pojačanu državnu kontrolu, a današnju Argentinu čekaju neki novi ekonomski izazovi.

utorak, 11. listopada 2011.

Argentinska kriza - uspon i pad

Godine 1991. argentinska vlada je fiksirala tečaj pesosa naspram američkog dolara kako bi povratila povjerenje stranih ulagača i suzbila hiperinflaciju. Globalni ekonomski uvjeti su bili povoljni, te se ubrzo stabilnost vratila i rast nacionalne ekonomije nastavio. U razdoblju od 1991. do 1994. argentinska ekonomska proizvodnja se u prosjeku povećala 7,7% godišnje. Istovremeno, zemlja je privukla ogromne količine stranih investicija, a dotok inozemnog novca je bio stabilan. U takvom obilju novca, državna potrošnja je također dosegla rekordne razine značajno potičući razvoj korupcije u društvu. Velike količine novca jednostavno su nestalne unutar sustava kao posljedica masovnog izbjegavanja poreza te pranja novca preko offshore banaka. Kroz cijele 1990-te državni dug je rastao zabrinjavajućom stopom, no nitko se nije previše uzbuđivao oko toga. Naime, Međunarodni monetarni fond je nastavljao posuđivati sve više i više sredstva, a kad bi nastao problem redovito bi odgađali otplatu rata. Pravi problem predstavljala je činjenica da je nacionalna valuta bila vezana uz dolar, čija je vrijednost imala neznatne veze sa ekonomskim uvjetima koji su vladali u Argentini. Tada je otprilike zemlja osjetila nepovoljne efekte vezivanja valute i fiksnog tečaja, pogotovo kada se vrijednost brazilskog reala urušila 1999. godine. Argentinska valuta nije mogla slijediti taj pad, čime je nacionalni izvoz postao bitno skuplji od svojeg najvećeg trgovinskog partnera. Nadalje, globalni pad cijena farmerskih proizvoda i općenito usporavanje globalne ekonomije pogoršali su probleme. Zbroj ovih problema ograničio je sposobnost zemlje za zarađivanje u stranoj valuti koja im je bila prijeko potrebna za otplatu dugova u dolarima.

Zadnjeg tjedna 2001. godine, Argentina više nije mogla plaćati svoj vanjski dug. Vlada predvođena Rodríguezom Saá proglasila je bankrot nad većim djelom javnog duga, ukupnog iznosa većeg od 132 milijarde dolara. Ljudi su se počeli pribojavati najgoreg i krenuli povlačiti ogromne količine novca iz banaka, istovremeno mijenjajući pesose u dolare. Većina povučenog novca poslana je u inozemstvo. Kako se ubrzavao odlijev novca iz zemlje, istom brzinom je nestalo povjerenje ulagača. Argentinska vlada je reagirala skupom zakona i mjera koji su efektivno zamrznuli sve bankovne račune na godinu dana. Mjere su doduše omogućavale podizanje manjih iznosa, iz početka tek 250 dolara tjedno. Bez mogućnosti korištenja svojih životnih ušteđevina, brojni Argentinci su se priključili uličnim demonstracijama, od kojih su najveće zabilježene u Buenos Airesu. Protesti su postali popularni pod nazivom cacerolazo, što je označavalo jednostavna bučna okupljanja ljudi koji su lupali loncima i tavama. Budući da neko rješenje nije bilo na vidjelu, sa vremenom su prosvjedi postali krajnje nasilni i destruktivni. Nekoliko tisuća novih beskućnika i nezaposlenih pronašlo je posao kao sakupljači kartona. Neke procjene govore kako je između 30 i 40 tisuća ljudi tragalo ulicama gradova tražeći karton koji bi potom prodavali tvornicama za recikliranje. Nezaposlenost je skočila na skoro 25% te je Argentina doživjela kompletan raspad ekonomskog sustava.

Nastavak članka: Argentinska kriza - posljedice krize

ponedjeljak, 10. listopada 2011.

Argentinska kriza - početne okolnosti

Argentina je svjetski poznato turističko odredište koje privlači milijune posjetitelja svojim prekrasnim krajolikom i prirodnim posebnostima. Osma najveća zemlja na svijetu, druga po veličini u latinskoj americi, sa populacijom većom od 40 milijuna stanovnika danas ima reputaciju jedne od perspektivnijih zemlje u razvoju. No pred deset godina, Argentina je uzdrmala povjerenje investitora kad je došlo do bankrota države i neviđene ekonomske krize. Kako bi u potpunosti razumjeli temelje krize, potrebno se nakratko vratiti u 1970-te. U tom razdoblju došlo je do stvaranja ogromnog nacionalnog duga, prilikom procesa nacionalne reorganizacije koji je trajao od 1976. do 1983. Novac prikupljen na međunarodnim tržištima se iracionalno trošio u brojne projekte sumnjive isplativosti i za nacionalizaciju privatnih dugova. Falklandski rat je također uzeo svoj danak nestabilnoj ekonomiji, kreirajući dodatno opterećenje vanjskog duga. Godine 1893. na izborima je izabran predsjednik Raúl Alfonsín, koji je ponovo uspostavio demokraciju unutar zemlje. Njegova vlada planirala je stabilizirati ekonomiju stvaranjem nove valute pod nazivom austral. Plan je imao velik broj fundamentalnih grešaka, od kojih je glavna bila činjenica da sama valuta ne može promjeniti lošu strukturu ekonomije. Kada je Argentina konačno prestala biti sposobna servisirati vanjski dug, došlo je također do urušavanja povjerenja u austral. Inflacija koja se dotad držala između 10 i 20 posto mjesečno, podivljala je i dosegla 1989. godine razine veće od 200%. Sve se odrazilo na životne uvjete, koji su naglo otežali te su masovni prosvjedi postali svakodnevnica dok je inflacija prešla 5000% na godišnjoj razini.

Vladin odgovor na hiperinflaciju bilo je fiksiranje nacionalne valute u omjeru 10000 za jedan američki dolar. Za dodatnu sigurnost u uspjeh mjere, vlada je omogućila promjenu bilo koje količine domaće valute u dolare. Slijedeći savjete Međunarodnog monetarnog fonda, kasnije političke odluke vratile su zakonom peso umjesto australa, ostavljajući tečaj fiksiran u istom omjeru prema dolaru i lako konvertibilan. Zakon o konvertibilnosti rezultirao je jakim padom inflacije, vraćajući stabilnost cijena i očuvao vrijednost nacionalne valute. U osnovi, povjerenje investitora vraćeno je na uštrb monetarne politike. Novonastali uvjeti utjecali su na kvalitetu života prosječnih ljudi koji su si ponovo mogli priuštiti putovanja, skuplje uvozne proizvode i tražiti dolarske zajmove sa vrlo niskim kamatnim stopama. Cijele 1990-te Argentina je smatrana uspješnim primjerom zemlje u razvoju. Sa niskom inflacijom i brzorastućom ekonomijom strani investitori su uložili milijarde dolara u zemlju. Sve je bilo dobro dok na naplatu nije stigao račun za međunarodne dugove, što je potaklo argentinsku ekonomsku krizu u 2001. godini.

Nastavak članka: Argentinska kriza - uspon i pad