Ekonomski pokazatelji iz 1893. godine su skromno upućivali na nadolazeću recesiju. Ekonomija se općenito poboljšala u odnosu na prethodnu godinu. Broj propalih poduzeća se smanjio, a prosječni dugovi i obveze firme su pale za 40%. Prava kriza započela je sa propašću dvije od najvećih nacionalnih kompanija, Philadelphia and Reading željeznice i National Cordage Company. Dvadesetog veljače iste godine Philadelphia and Reading željeznica, kompanija sa kapitalom od 40 milijuna dolara i preko 125 milijuna dolara duga, proglasila je bankrot. Američka burza osjetila je prvi šok, a drugi je uslijedio nedugo potom kad je National Cordage Company objavila još loših vijesti. Dionica jednog od najvećih proizvođača užeta bila je jedna od omiljenih špekulantima na Wall Streetu. Kompanija je naime pokušala neuspješno kornerirati tržište prirodnom konopljom, a rezultat je bio pokretanje stečaja. Bankari su zatražili povrat zajmova na pojavu glasina o financijskim teškoćama kompanije i u svibnju je došlo do bankrota nakon pada cijene dionice ispod 10 dolara. Loše vijesti su stvorile pravu paniku na burzi. Stotine poduzeća koja su u tom trenutku bila prezadužena, odjednom su izgubila potporu banaka. Bez dotoka novog novca, sve loše odluke su uskoro izašle na vidjelo. Banke su zatražile vraćanje zajmova, što je uzrokovalo seriju bankrota diljem zemlje. Kriza iz 1893. se često oslovljava kao željeznički špekulativni balon, ponajviše zbog činjenice da su željezničke kompanije bile zaslužne za veliki dio ekonomskog rasta. Nekoliko vodećih željezničkih kompanija je propalo u prvom valu krize, a za sobom su povukle oko 500tinjak banaka koje su ih financirale. Kad su ljudi počeli navaljivati na banke kako bi podigli svoje depozite, panika je postala nacionalni problem. Smatra se da je tijekom krize propalo oko 15000 poduzeća. Nezaposlenost je porasla do brojke od čak 2 milijuna nezaposlenih. Prema nekim procjenama na vrhuncu krize nezaposlenost je iznosila preko 20%. Broj beskućnika je dramatično porastao, budući da otpušteni radnici više nisu mogli plaćati stanarine i hipoteke.
Briga za stanje ekonomije je rasta paralelno sa brojem ljudi koji su hrlili u banke kako bi povukli svoj novac. Kreditni stisak je protresao američku ekonomiju. Rastuća depresija u Europi potakla je britanske investitore na prodaju investicija u Sjedinjenim Američkim Državama i konverziji novca u zlato. Njihov primjer slijedili su drugi ulagači te je ubrzo nastao problem nestašice zlatnih rezervi pri ministarstvu financija. Kako bi održao zlatni standard, američki predsjednik Cleveland je posudio 65 milijuna dolara u zlatu od poznatog bankara J.P. Morgana. Bankar je iznio zanimljiv prijedlog pri samom dogovoru. Naime, predložio je da njegova financijska grupacija, zajedno sa Rothschildima, otkupi 3,5 milijuna unci zlata u zamjenu za 65 milijuna vrijedne 30 godišnje obveznice na zlato. Dogovor je sklopljen uz obećanje kako će stvarno zlato ostati u ministarstvu, te ga neće povući. U osnovi, dvije najmoćnije financijske institucije tog vremena ponudile su posredovanje ministarstvu u ulozi centralne banke, štiteći ga od tržišnih sila. No neovisno o vladinoj intervenciji, količina zlatnih rezervih dosegla je s vremenom kritičnu minimalnu razinu, a cijena zaduživanja je dramatično porasla. Sa padom vrijednosti srebra pala je potražnja za srebrom, kao i za vrijednosnim papirima vezanim uz srebro. Nedaće su se naročito primjećivale u skoro svim industrijskim gradovima. Farmeri su se uz sve ostale probleme morali suočiti sa padom cijena pšenice i pamuka.
Nastavak članka: Panika iz 1893 - posljedice krize
Nema komentara:
Objavi komentar