Prikazani su postovi s oznakom špekulacija. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom špekulacija. Prikaži sve postove

nedjelja, 16. listopada 2011.

Hipotekarna kriza - početne okolnosti


Od Velike Depresije došle su i prošle brojne ozbiljne krize, no ova posljednja svakako zauzima mjesto u samom vrhu po posljedicama i obujmu krize. U 2007. godini došlo je do globalnog sloma svjtskih financijskih tržišta, a sve je započelo topljenjem američkog hipotekarnog tržišta. Pohlepa i prijevara koje su doprinijele nastanku Velike Depresije, ponovno su 80-tak godina kasnije prevagnule nad racionalnim očekivanjima. Višegodišnji snažni rast na američkom tržištu nekretnina doveo je do stvaranja špekulativnog mjehura koji je postao temelj hipotekarne krize. Niske kamatne stope i veliki priljevi stranog kapitala stvorili su uvjete u kojima je bilo lako dobiti kredit za kupnju kuće bez velikih garancija ili kolaterala. Ovakav model financiranja je gurao cijene nekretnina na još više razine, a postotak vlasništva nad nekretninama u Sjedinjenim Američkim Državama je dosegao povijesno visoke razine od 69,2%. Sa vremenom, u društvu se stvorilo uvjerenje kako cijene nekretnina mogu samo rasti u budućnosti. Slično kao i u Hrvatskoj, jelda? Bez obzira na veliki trošak zaduživanja sve veći broj ljudi se odlučivao na kupnju vlastite nekretnine.

U trci za profitom i menadžerskim bonusima, velike banke su popustile uobičajene stroge uvjete za dobivanje hipotekarnih kredita. Početkom 2000.-te kamatne stope na hipotekarne kredite su bile niske, pa je većina ljudi uvidjevši dugotrajni rast cijena nekretnina pomislila kako je riječ o profitabilnom ulaganju skoro bez rizika. Da bi izvukli maksimalnu vrijednost iz nekretnine u obliku gotovine, ogroman broj amerikanaca je također uzimao dodatne hipoteke. Špekulativni mjehur je rastao iz godine u godinu, ali kako svemu u životu dođe kraj, nije trebalo dugo čekati da se iluzija beskonačnog neprekinutog rasta rasprši. Kada je 2007. godine došlo do urušavanja tržišta financijskim derivatima vezanim za hipoteke, cijeli svijet je gurnut u recesiju čije posljedice osjećamo i danas.

Nastavak članka: Hipotekarna kriza - uspon i pad

nedjelja, 9. listopada 2011.

Panika iz 1893 - posljedice krize


Kriza iz 1893. godine se može smatrati ključnim događajem u američkoj povijesti. Bila je popraćena nasilnim štrajkovima, stvaranjem nove političke ravnoteže, značajnim promjenama u nacionalnoj politici, opsežnim društvenim i intelektualnim napretcima, te kontinuiranom transformacijom ekonomije. Prava i ozbiljna financijska kriza trajala je od svibnja do studenog 1893. Uključivala je brojne padove vrijednosti dionica, zajedno sa propašću nekolicine velikih brokerskih kuća na Wall Streetu. Kako je negativna spirala rasla, ukupno je stradalo bar 158 nacionalnih banaka, 172 državne banke i 177 privatnih banaka, 47 štedionica, 13 trustova i 16 hipotekarnih kuća. Panika koja je inicijalno počela u New Yorku kroz vrijeme se proširila preko cijele zemlje. Ekonomska depresija u nezaposlenosti i cijenama očitovala se do 1897. Da je tad postojao sustav federalnih rezervi kakav danas postoji, panika bi vjerojatno bila spriječene dok bi ukupne štete bile znatno manje. Kako danas znamo iz povijesti, cjelokupni sustav je razvijen nakon sljedeće velike krize. Ekonomija se počela zaprave oporavljati tek u 1897. godine. Nakon izbora republikanca McKinleya, zlatna groznica je povratila povjerenje u sustav i američkoj ekonomiji je uslijedilo deset godina snažnog rasta.

subota, 8. listopada 2011.

Panika iz 1893 - uspon i pad


Ekonomski pokazatelji iz 1893. godine su skromno upućivali na nadolazeću recesiju. Ekonomija se općenito poboljšala u odnosu na prethodnu godinu. Broj propalih poduzeća se smanjio, a prosječni dugovi i obveze firme su pale za 40%. Prava kriza započela je sa propašću dvije od najvećih nacionalnih kompanija, Philadelphia and Reading željeznice i National Cordage Company. Dvadesetog veljače iste godine Philadelphia and Reading željeznica, kompanija sa kapitalom od 40 milijuna dolara i preko 125 milijuna dolara duga, proglasila je bankrot. Američka burza osjetila je prvi šok, a drugi je uslijedio nedugo potom kad je National Cordage Company objavila još loših vijesti. Dionica jednog od najvećih proizvođača užeta bila je jedna od omiljenih špekulantima na Wall Streetu. Kompanija je naime pokušala neuspješno kornerirati tržište prirodnom konopljom, a rezultat je bio pokretanje stečaja. Bankari su zatražili povrat zajmova na pojavu glasina o financijskim teškoćama kompanije i u svibnju je došlo do bankrota nakon pada cijene dionice ispod 10 dolara. Loše vijesti su stvorile pravu paniku na burzi. Stotine poduzeća koja su u tom trenutku bila prezadužena, odjednom su izgubila potporu banaka. Bez dotoka novog novca, sve loše odluke su uskoro izašle na vidjelo. Banke su zatražile vraćanje zajmova, što je uzrokovalo seriju bankrota diljem zemlje. Kriza iz 1893. se često oslovljava kao željeznički špekulativni balon, ponajviše zbog činjenice da su željezničke kompanije bile zaslužne za veliki dio ekonomskog rasta. Nekoliko vodećih željezničkih kompanija je propalo u prvom valu krize, a za sobom su povukle oko 500tinjak banaka koje su ih financirale. Kad su ljudi počeli navaljivati na banke kako bi podigli svoje depozite, panika je postala nacionalni problem. Smatra se da je tijekom krize propalo oko 15000 poduzeća. Nezaposlenost je porasla do brojke od čak 2 milijuna nezaposlenih. Prema nekim procjenama na vrhuncu krize nezaposlenost je iznosila preko 20%. Broj beskućnika je dramatično porastao, budući da otpušteni radnici više nisu mogli plaćati stanarine i hipoteke.

Briga za stanje ekonomije je rasta paralelno sa brojem ljudi koji su hrlili u banke kako bi povukli svoj novac. Kreditni stisak je protresao američku ekonomiju. Rastuća depresija u Europi potakla je britanske investitore na prodaju investicija u Sjedinjenim Američkim Državama i konverziji novca u zlato. Njihov primjer slijedili su drugi ulagači te je ubrzo nastao problem nestašice zlatnih rezervi pri ministarstvu financija. Kako bi održao zlatni standard, američki predsjednik Cleveland je posudio 65 milijuna dolara u zlatu od poznatog bankara J.P. Morgana. Bankar je iznio zanimljiv prijedlog pri samom dogovoru. Naime, predložio je da njegova financijska grupacija, zajedno sa Rothschildima, otkupi 3,5 milijuna unci zlata u zamjenu za 65 milijuna vrijedne 30 godišnje obveznice na zlato. Dogovor je sklopljen uz obećanje kako će stvarno zlato ostati u ministarstvu, te ga neće povući. U osnovi, dvije najmoćnije financijske institucije tog vremena ponudile su posredovanje ministarstvu u ulozi centralne banke, štiteći ga od tržišnih sila. No neovisno o vladinoj intervenciji, količina zlatnih rezervih dosegla je s vremenom kritičnu minimalnu razinu, a cijena zaduživanja je dramatično porasla. Sa padom vrijednosti srebra pala je potražnja za srebrom, kao i za vrijednosnim papirima vezanim uz srebro. Nedaće su se naročito primjećivale u skoro svim industrijskim gradovima. Farmeri su se uz sve ostale probleme morali suočiti sa padom cijena pšenice i pamuka.

Nastavak članka: Panika iz 1893 - posljedice krize

petak, 7. listopada 2011.

Panika iz 1893 - početne okolnosti

Kasni period 19.-og stoljeća bilo je vrijeme izvanrednog gospodarskog rasta u Sjedinjenim Američkim Državama, rasta koji je završio velikom nacionalnom krizom poznatom pod nazivom Panika iz 1893. Generacija poslije Građanskog rata svjedočila je ogromnoj ekspanziji proizvodnje, od čega je porast industrijske proizvodnje iznosio otprilike 296% odnosno vrijednost od 9,4 milijardi dolara 1890. godine. Te godine u Sjedinjenim Američkim Državama radilo je više od 350000 industrijskih poduzeća koja su zapošljavala oko 5 milijuna radnika. Željezo i čelik ubrzavali su tok razvoja proizvodne industrije i postavili temelje nadolazećem željezničkom špekulativnom balonu. Farme i obilje šuma pružili su bazu sirovina za razvoj prehrambene industrije, kao i drvoprerađivačke te tekistilne. Modernizacija i strojevi su povećali značaj sirovina u proizvodnji jer su ih počeli koristiti u sve većem broju potrošačkih dobara. Za vrijeme razvoja prometa, ogromne količine željeza i čelika su korištene u proizvodnji lokomotiva, željezničkih pruga, pomoćnih željezničkih vozila. Isti materijali su također korišteni prilikom proizvodnje industrijskih strojeva, radne opreme i električne opreme namijenjene trgovini.

 Veći udio strojeva u proizvodnji značio je dodatnu potrebu za izvorima sirovina, koji su uvelike dobili na važnosti. Sa rastućom ekonomijom, industrijski rast se činio nezaustavljiv. Ali u stvarnosti, nuspojave nekontroliranog rasta su prouzročile brojne zamke koje su doprinijele stvaranju krize iz 1893. Prekomjerna izgradnja željeznica dovela je do toga da su kompanije preuzimale konkurentne firme čak pod cijenu ugrožavanja vlastite stabilnosti. Nove linije tračnica pratila su otvaranja brojnih rudnika u njihovoj blizini, te je uskoro velika količina srebra preplavila tržište. Farmeri na srednjem zapadu kontinenta patili su od mnogobrojnih suša koje su kontinuirano rušile cijenu zemlje. Iz međunarodne perspetive, jaka ekspanzija i razvoj proizvodnje omogućio je veću neovisnost od uvoza, a novo proizvedena dobra su postala jak izvozni adut Sjedninjenih Američkih Država. U tom razdoblju vrijednost cjelokupne američke proizvodnje je bila veća od polovice cjelokupne europske proizvodnje. Položaj zemlje u međunarodnoj trgovini se značajno unaprijedio.

Nastavak članka: Panika iz 1893 - uspon i pad 

srijeda, 5. listopada 2011.

Manija za tulipanima - posljedice

Na vrhuncu manije za tulipanima, većina ugovora o trgovini je postala posve špekulativna te više skoro nije postojala ni namjera dočekati njihovu realizaciju. Sve upletene stranke, kupci i prodavači su bili ohrabreni očekivanjima da će sljedeća trgovina biti za još veći iznos, posve zanemarivši oprez. U jednom trenutku kupci su se počeli pitati dokad takav rast cijena može trajati i pojavile su se prve sumnje da će biti uzgojena veća količina tulipana od planirane, čime bi rastuća ponuda srušila cijene. U prvom tjednu veljače 1637. godine, investitori više nisu bili spremni plaćati visoke cijene. Tržište se urušilo i odjednom je zavladala ogromna nesigurnost vezana za ugovorne obveze tj. njihovu realizaciju. Kupci su očekivali izbjegavanje plaćanja previsokih ugovorenih cijena , nakon što je vrijednost lukovica drastično pala. Trgovci su pokušali nametnuti provedbu po kojoj bi se ugovori zaključeni do studenog prethodne godine (kad su još bile visoke cijene) bili važeći, a svi ugovori zaključeni poslije tog datuma su se mogli poništiti ako bi kupac platio 10% ugovorene cijene kao kaznu. No između dviju strana dogovor se pokazao nemogućim. U ožujku je predloženo da se datum pomakne na rujan, ali ni to nije urodilo plodom.

Konačno, problem je narastao do mjere u kojoj ga je morao proučiti Visoki sud te donio odluku da sve transakcije ostanu važeće, s time da se ugovorne stranke međusobno dogovore, ostavljajući mogućnost tužbi tek kao krajnju mjeru. Službene vlasti u Harlemu su odgovorile zabranom bilo kakvih akcija prema velikom broju dužnika. Pretpostavlja se da su dobrim dijelom štitili vlastite interese, budući da su neki od njih bili itekako uključeni u trgovinu tulipanima. Godinu dana nakon sloma tržišta, osnovana je komisija sa zadatkom rješavanja problema. Svi slučajevi koji su došli pred nju rješeni su plaćanjem uobičajenog postotka pri realizaciji ugovora od 3,5% kao kompenzacije prodavatelju i kazne kupcu. Također prodavatelj je bio prisiljen zadržati tada bezvrijedne lukovice, a kupac je morao dati za tadašnje prilike veću količinu novaca. Na neki način, svi uključeni su izgubili. Potražnja za tulipanima je gotovo nestala, a sam cvijet je stekao negativnu reputaciju. Kroz vrijeme, ljudi su zaboravili na ovu veliku krize te je tulipan postao nacionalni simbol Nizozemske.

utorak, 4. listopada 2011.

Manija za tulipanima - uspon i pad

Sa rastućom ekonomijom i naizgled bezgraničnim prilikama za zaradu u međunarodnoj trgovini, život u Nizozemskoj oko 1630 je bio dobar. Tulipan se ponosno nad ostalim vrstama cvijeća kao statusni simbol. Iako su se obični tulipani prodavali u većim količinama, cijene rijetkih vrsta su letjele u nebo sa svakom novom pojavom. Profesionalni trgovci tulipanima kontinuirano su tražili ljubitelje cvijeća i špekulante koji bi potom investirali svoj životnu ušteđevinu zadovoljni obećanjima nevjerojatnog profita. Budući da se potražnja za tulipanima dramatično povećala, kroz vrijeme cijene su kontinuirano rasle. No ponuda lukovica nije mogla pratiti taj rast iz prirodnih razloga. Naime, potrebno je pet do deset godina za uzgoj jednog tulipana iz sjemenke, a godišnje je moguće proizvesti tek dva do tri klona. Još jedna zanimljiva činjenica iz tog vremena pokazuje nam kako je tržište tulipanima postalo zasebno tržište, koje je čak izbjegavala tada vrlo razvijena Amsterdamska burza.

Dakle, zasad imamo kontinuirano rastuću potražnju, stabilnu i spororastuću ponudu, puno slobodnog novca, pohlepu i špekulaciju. Zvuči kao pravi temelji krize? Proučimo što se dogodilo dalje. Tulipani cvjetaju u travnju i svibnju samo tjedan dana, a sekundarni izdanci se pojavljuju nedugo potom. Lukovice se mogu seliti otprilike između lipnja i rujna, stoga su se u tom razdoblju odvijale stvarne kupnje i prodaje. No zbog razvijenih financijskih instrumenata i ekonomskog znanja, ljudi su mogli kupovati i prodavati tulipane cijelu godinu pomoću privatnih ugovora koji su u biti bili neka verzija financijskih izvedenica. Špekulanti i trgovci su prvi počeli koristiti povoljnosti rastućeg potražnje, a u kasnijim fazama uključili su se prosječni građani potpisivanjem ugovora pred javnim bilježnikom. Rezultat takve prakse bilo je atraktivno tržište za cjelogodišnju trgovinu tulipanima. Short selling, tehnika kojom se se zarađivalo na padu bila je u to vrijeme zabranjena, što je dodatno potaklo iracionalan rast.

Kako su trgovci donosili novostečena bogatstva sa svojih putovanja, popularnost cvijeća poput tulipana je stvorila ogromnu potražnju među bogatijim slojevima društva. Profesionalni uzgajivači su počeli plaćati sve više i više cijene za posebne rijeđe lukovice. Oko 1634. godine su strani investitori i špekulanti počeli ulaziti u trgovinu cvijećem. Već sljedeće sezone, rast cijena se ubrzao te je došlo do fundamentalne promjene u načinu trgovine lukovicama tulipana. Počele su se prodavati po težini dok su još uvijek bile pod zemljom, sa dokumentom koji opisuje detaljan izgled i karakteristike lukovice, težinu pri sadnji i vrijeme kada će se izvaditi iz zemlje. Budući da je sama isporuka lukovica bila mjesecima od realizacije, predmet trgovine su postali dokumenti koji su predstavljali papirnata obećanja. Težina se uobičajeno mjerila kao aasen, vrlo maloj jedinici koja iznosi otprilike jednu dvadesetinu grama. Plaćanje lukovice po težini je bio fer način procjene cijene jer je tako nezrela lukovica vrijedila manje od zrelije, no istovremeno je značajno povećao vrijednost težih lukovica. Upravo u tom elementu špekulacija je našla svoju priliku. S obzirom da se lukovice sade u rujnu i listopadu, vjerojatno će više težiti nakon što se izvade iz zemlje (nakon cvata) sljedećeg lipnja i srpnja. Čak i da se tržišna cijena po težini ne promjeni, cijena lukovice se mogla povećati 300 do 500% kroz devet mjeseci, ovisno o stvarnoj razlici u težini. Teže lukovice su često imale tendenciju ranijeg cvata i razvijanja manjih klonova čime se dodatno povećavala njihova cijena.

 U 1636.-oj godini počele su kružiti priče o bogaćenju običnih ljudi na trgovini tulipanima. Glasine su pojačale špekulaciju, a Nizozemci su stvorili vrstu formalnog tržišta za tulipane na kraju sezone. Trgovci sa ugovorima bi se nalazili u krčmama, a kupci su bili obvezni platiti do 2,5% provizije, maksimalno 3 florina po trgovini. Zanimljiva je činjenica kako su gore spomenutu proviziju zvali vinska provizija, nije teško pogoditi kako je vino zasigurno sklopilo brojne ugovore. Trgovina se koncentrirala u Harlemu za vrijeme Crne smrti, odnosno kuge koja je harala Europom. Suočeni sa smrću iz svih smjerova, ljudi su jednostavno bili skloniji riziku. Ugovori su najčešće bili između dviju osoba, izostavljajući službenu burzu. Cijena je i dalje stalno rasla, a trgovina je u narodu nazvana „trgovinom vjetra“ jer u većini slučajeva uopće nije dolazilo do razmjene tulipana. Slom tržišta koji je uslijedio 1637. pobrinuo se da znatan dio tih ugovora nikad ne bude realiziran.

Nastavak članka: Manija za tulipanima - posljedice krize

ponedjeljak, 3. listopada 2011.

Manija za tulipanima - početne okolnosti

Čini se teško za vjerovati kako je sve počelo sa jednostavnim i prekrasnim cvijetom poznatim pod nazivom tulipan. Kako sve krize moraju negdje započeti, tako se i ova odvila u Nizozemskoj u 17. stoljeću, na samom početku nizozemskog zlatnog doba. Špekulacija je dosegla tolike razmjere da je u jednom trenutku jedan cvijet vrijedio koliko i obiteljska kuća, te dotad neviđenim uključivanjem javnosti u hazardersku trgovinu cvijećem.

Tulipan su prvi put uzgojili Turci oko 1000.-te godine nakon Krista iz dotad uobičajenog divljeg cvijeta središnje azije. Prevladava opće mišljenje kako je cvijet doputovao u Nizozemsku oko 1593, prilikom osnivanja Botaničkog vrta u Leidenu, jednog od najstarijih botaničkih vrtova na svijetu. Kada je na Nizozemska rješila čitav niz nepovoljnih prilika koje su joj kočile rast, krenulo je zlatno doba. Resursi koji su ranije bivali trošeni na borbu za neovisnost od Španjolske odjednom su se usmjerili u trgovinu, znanost, umjetnost i arhitekturu. Veze sa istočnim zemljama su bile snažne budući da su amsterdamski trgovci bili u centru trgovine, te posjedovali značajnu flotu. Sa samo jednim putovanjem prosječni trgovac je mogao dosegnuti profite of čak 400%. Naglo bogaćenje izazvalo je društvene promjene, a ubrzo su počele nicati raskošne palače i imanja okružena vrtovima cvijeća. Tulipani su se razlikovali od tradicionalnog europskog cvijeća zbog svoje šarolikosti, pa su slijedom okolnosti postali glavna atrakcija i najpoželjniji statusni simbol svakog imućnijeg čovjeka. Sam cvijet se dijeli na više vrsta, od kojih je zanimljivo spomenuti Couleren (jednobojne crvene, žute ili bijele), Rosen (višebojni, crveno ili ružičasto na bijeloj pozadini), Violetten (ljubičasto na bijeloj površini) i Bizarden (crveni, smeđi ili ljubičasti na žutoj pozadini).

Nastavak članka: Manija za tulipanima - uspon i pad

subota, 1. listopada 2011.

Duga depresija iz 1873 - posljedice krize

Posljedice Duge depresije su bile brojne i globalne. Ona je ubrzala kraj Austro-Ugarskog carstva. Diljem Europe proširila se nestabilnost, a međunarodni odnosi su se pogoršali. Sljedeća dva desetljeća svijet je osjećao posljedice krize koja je potresla ekonomije. Zemlje su se pokušale prilagoditi novim okolnostima uvođenjem novih zakona od kojih su se brojni pokazali štetnim. Odustajanje od politika slobodne trgovine dovelo je do jačanja protekcionizma, koji je eskalirao u desetogodišnjem ratu trgovinskim tarifama između Italije i Francuske. U područjima najteže pogođenima krizom radnici su organizirali štrajkove protiv nacionalnih vlada. Cijene žita, pamuka, željeza i drugih roba pale su drastično negativno utječući na industriju i poljoprivredu. Nekretninski špekulativni mjehur se raspuknuo i stvorio čitavu vojsku beskućnika. Iako je pogodila gotovo sve europske zemlje u različitom obujmu, posljedice su ostale jake sve do kraja 19. stoljeća.

U Sjedinjenim Američkim Državama u toku krize propalo je više od 100.000 kompanija. Izgradnja željeznica je bila značajno usporena zbog činjenice da su investitori izgubili povjerenje u bilo kakav daljnji rast. Negativne posljedice osjetile su se kroz pad u građevinarstvu i proizvodnji. Masovna nezaposlenost potakla je demonstracije i štrajkove diljem zemlje. Na vrhuncu krize nezaposlenost je dosegla 14%. Tisuće nezaposlenih su 1874. godine izašli na ulice u New Yorku, čime su ostale zabilježene kao najveće demonstracije u povijesti grada. Prvi opći štrajk počeo je 1877. godine kada su poslodavci željezničke kompanije Baltimore i Ohio pokušali po drugi put srezati plaće. Nasilni prosvjedi i sukobi sa policijom su uslijedili, a štrajk se proširio na ostatak zemlje. Ljudi koji su izgubili životne ušteđevine u financijskoj panici bili su također uništeni. Neki su izražavali jake emocije kroz tugu ili gnjev, dok su drugi postali euforični. Nažalost, nije postojala baš nikakva mogućnost da povrate gubitke. Sve je to stvorilo snažni antagonizam između radnika i voditelja industrija, te animozitet prema bankarstvu i proizvodnji. Kroz sljedećih nekoliko desetljeća ovaj rascjep se povećao, što se očitovalo čestim građanskim nemirima. Padu ekonomije značajno je pridonio pad cijena pamuka. Osim poljoprivrede, sektori izrazito pogođeni krizom bili su proizvodnja, graditeljstvo i željeznice. Između 1873. i 1878. godine, ukupna kilometraža položenih željeznica se skoro uopće nije promjenila. Tek poslije 1878. započeo je pravi oporavak sa ponovnom ekspanzijom željeznica i izvrsnom poljoprivrednom sezonom. Uspostavom povjerenja u sustav došlo je do povratka ulagača u dionice, koje su počele lagano rasti. U sljedeće četiri godine broj kilometara novoizgrađenih pruga se učetverostručio. Pravi oporavak građevine započeo je 1879. godine, kada je nezaposlenost pala za više od 2,5%. Uskoro je slijedila nova era prosperiteta, koja je također završila novom krizom.

petak, 30. rujna 2011.

Duga depresija iz 1873 - uspon i pad


No kako se zbilja razvila Duga depresija? Optimizam je gurao cijene dionica na sve više razine u središnjoj Europi te je u jednom trenutku strah od potencijalnog pada kulminirao u padu Bečke burze u travnju 1873. Stvarni kolaps Bečke burze je bio toliko intenzivan da je trgovanje zatvoreno na par dana, kad se činilo da je panika popustila odnosno da je bar ograničena samo na Austro-Ugarsku monarhiju. Ipak, pokazalo se da panika ne poznaje granice kad je u rujnu došla na američke burze. Bankrotom željezničke kompanije Northern Pacific propala je bankarska kuća Jay Cooke koja je financirala njezin razvoj skupljajući velike svote novca kroz izdanja obveznica. Naime, nakon dovršenja transkontinentalne pruge poslovni krugovi i političari su bili toliko zadovoljni početnim uspjehom da su odmah zatražili izgradnju nove, nazvane Northern Pacific. Zbog pogoršanih ekonomskih uvjeta bankarska kuća Jay Cooke nije bila u stanju prikupiti potrebna sredstva. Investitori su bili zabrinuti zbog prekomjerne izgradnje pruga, čime je nastala ogromna konkurencija na tržištu. Špekulanti su također nevoljko davali svoj kapital budući da je većina bila svjesna nepovoljnih okolnosti. Kako bilo, kompaniji Northern Pacific dano je oko 160.000 km2 javne zemlje na zapadu i Jay Cooke se obvezao prikupiti 100.000.000 dolara kapitala za kompaniju. Nakon što se pokazalo da izdanje obveznica neće biti prodano u dovoljnoj mjeri, banka je propala zajedno sa nekolicinom manjih banaka koje su slijedile istu ulagačku strategiju.

Objava u dnevnim novinama ujutro je donekle pripremila javnost na nedaće koje su uslijedile, a brojni ulagači su se odmah odlučili na povlačenje sredstava kako bi se zaštitili od gubitaka. Ipak, većina je procijenila kako je pad privremene prirode i zbog pohlepe ostala u dionicama. Prvi ozbiljni znak problema bila je službena objava burze koja je kratko ustvrdila kako kuća Jay Cooke je zaustavila sva daljnja plaćanja. Brokeri su ostali u šoku, te je ubrzo nastala prava trka do glavnih investicijskih kuća kako bi ih obavijestili o propasti. Širenje vijesti je bilo munjevito, a stotine ljudi su počele dolaziti brokerima sa nalozima za hitnu prodaju svih dionica. Pad je bio dramatičan, jer su nedugo potom investicijske kuće zatražile pokriće od klijenata koji su trgovali na kredit, a većina ih nije mogla pokriti svoje obveze. Time se stvar dodatno pogoršala budući da su mogli doći do sredstava jedino prodajom dionica pošto poto. Sljedeće jutro gubitci su postali činjenica, dok je panika harala burzom. U pokušaju smirivanja panike, bankari su zatvorili burzu u New Yorku na deset dana.

Financijski problemi nisu zaobišli ni Europu. Druga panika je uslijedila na Bečkoj burzi, a diljem kontinenta počele su propadati kompanije. Duga depresija pogodila je razne zemlje u drugačijim intenzitetu i u različitim vremenskim periodima. U Mađarskoj, panika iz 1873. godine je posve obustavila gradnju željeznicu. Talijanska ekonomija je osjetila krizu kroz povlačenje kapitala stranih ulagača, pogotovo francuskih. To se kasnije odrazilo kroz pogoršanje odnosa sa Francuskom u ratu trgovinskim tarifama, koji je počeo 1887. i trajao deset godina. Ujedinjeno Kraljevstvo je u 19. stoljeću doživjelo neki oblik krize u svakom desetljeću, ali suprotno svim očekivanjima negativne posljedice Duge depresije su ga gotovo posve obišle. Najgore posljedice krize osjetila je Francuska, koja se već ranije lomila pod teretom plaćanja ratne odštete u iznosu od 200 milijuna franaka Njemačkoj. Francuzi su se opredijelili za politiku namjerne deflacije za vrijeme otplate odštete, što je dodatno narušilo životni standard. Burza u Parizu doživjela je slom 1882. godine, a posljednji udarac ekonomiji zadale su bolesti koje su zadesile vinsku industriju i industriju svile.

Nastavak članka: Duga depresija iz 1873 - posljedice krize

četvrtak, 29. rujna 2011.

Duga depresija iz 1873 - početne okolnosti

Duga depresija je bila prva globalna ekonomska kriza zabilježena u povijesti, te se dogodila davne 1873. godine. Sve je počelo jakim građevinskim razvojem Europe, kada su se u europskim metropolama poput Beča, Pariza i Berlina izgrađivale privatne kuće, javne i kulturne ustanove, te brojni drugi objekti. Oni su bili vodeći gradovi u Europi sa dominirajućim financijskim tržištima. Rast je nedugo zatim prerastao u nekretninski špekulativni mjehur temeljen na hipotekama. Zvuči poznato, jelda? Pa, tada su hipoteke bile lako dostupne i velike britanske banke su rado djelile velike kredite građevinskim firmama, ali i pojedincima koji su željeli kupiti kuće. Izvođači radova su sukladno uvjetima na tržištu radili još više građevina te se kredit mogao dobiti sa nedovršenom kućom kao osiguranjem. Korijeni depresije u Europi leže također u Francusko-Pruskom ratu iz 1870. godine, koji je nanio značajnu štetu francuskoj ekonomiji i prisilio ju da plaćanje ogromne ratne odštete Njemačkoj. Sve europske ekonomije imale su svoje mane, koje su isplivale u različitim periodima. Neriješeni međunarodni odnosi u kombinaciji sa negativnim ekonomskim kretanjima pokazali su se kao savršen recept za krizu.

U Sjedinjenim Američkim Državama ekonomija je bujala na razvoju željeznica. Nakon Građanskog rata, zemlja je zahtijevala obnovu, tako da je došlo do općeg povećanja izgradnje objekata. Željeznice su se gradile rekordnom brzinom, povezujući gradove i u potrazi za novim bogatstvima. Uspostavile su se brojne nove trgovačke rute, te su ljudi tog vremena smatrali da dolazi višegodišnja era blagostanja. Dućani su bili puni kupaca, a cijene roba su kontinuirano rasle. Nekoliko željezničkih kompanija zajedno sa bankama uzrokovalo je krizu zlorabeći loše napisane državne zakone i posve krivom procjenom tržišnog trenutka. Građani su skoro počeli vjerovati kako je rast neograničen, dok im slom burze 1873. godine nije razbio sve iluzije i započeo Dugu depresiju. Slaba karika bila je velika i poštovana bankarska kompanija Jay Cooke, koja je odigrala važnu ulogu u financiranju građanskog rata kroz prodaju državnih obveznica farmerima i radnicima. Nakon rata počeli su se baviti financiranjem obnove, prvenstveno kroz kreditiranje željeznica. U godinama između kraja rata i propasti kompanije, postavljeno je preko 35.000 milja novih tračnica te je željeznička industrija postala vodeći kreator novih radnih mjesta. U nekom smislu, možemo reći da su financijska tržišta i željeznice zajedno odrasle. Ali taj rast je doživio novi udarac kad je 18. rujna 1873. godine bankrotirala željeznička kompanija Northern Pacific.

Nastavak članka: Duga depresija iz 1873 - uspon i pad

nedjelja, 25. rujna 2011.

Dot-com slom - posljedice krize

Gledajući kroz povijest jasno možemo vidjeti sličnosti dot-com sloma sa drugim tehnološki baziranim rastom. Napredak željeznice 1840tih, izum auta i radio uređaja u 1920tim godinama, razvoj tranzistora u 1950tim, izum originalnih kompjutera 1960tih te napredak kućnih računala i biotehnologije u 1980tima su sve događaji koji su obilježili svoje vremenske periode. Kroz nove izume i tehnologije jačao je rast ekonomije, ali u toj činjenici leži ključna razlika među njima – u broju ljudi koje su pogodili kad je došlo do krize. Osnovni sastojci su uvijek bili isti te se mogu svrstati pod ljudsku pohlepu i špekulaciju. Osvajanje prvog mjesta unutar tržišta i brzina kao konkurentska prednost su bile najčešće poslovne uzrečice internet kompanija i svijeta visoke tehnologije. Što su se brže dot-com kompanije razvijale, to su u većoj mjeri ignorirale znakove poput prekomjernog umora zaposlenih, nestašice kapitala, slabe korisničke usluge, razjedinjenog vodstva i skretanja od izvorne misije i vizije. 1999. godine bilo je 457 inicijalnih javnih ponuda dionica, većinom povezanih sa internetom i visokim tehnologijama. Od njih 457, čak 117 je udvostručilo cijenu dionice već prvog dana trgovanja. Za usporedbu, cjelokupni broj inicijalnih javnih ponuda u 2001. godini stao je na 76 kompanija.


Nekolicina komunikacijskih kompanija nije preživjela financijske nedaće te su bile prisiljene na bankrot. Kompanija WorldCom, tada značajni tržišni igrač, je bila optužena za ilegalne računovodstvene politike kojima su povećavali profite na godišnjoj razini. Kada je vijest došla u javnost, cijena dionice se strmoglavila i kompanija je naposljetku postala treći najveći korporacijski bankrot u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Drugi primjeri propalih kompanija uključuju bivše lidere u industrijama kao što su NorthPoint Communications, Global Crossing, JDS Uniphase, XO Communications i Covad Communications. Osim komunikacijskih, krizom su bile pogođena poduzeća koja proizvode visokotehnološku opremu npr. Nortel, Cisco ili Corning. One su svoj rast temeljile na naprednoj infrastrukturi do čijeg razvoja nikad nije došlo zbog drastičnog pada cijena dionica. Brojne dot-com kompanije su potrošile temeljni kapital te bile preuzete od strane konkurencije ili su se u potpunosti ugasile. Imena atraktivnih domena su kupile kompanije iz realne ekonomije ili investitori koji su se specijalizirali za takav vid ulaganja. Nekoliko vodećih ljudi internet kompanija je optuženo za pronevjere, prijevaru ulagača ili nenamjensko upravljanje sredstvima, a američki regulator SEC kaznio je vodeće investicijske banke sa milijunima dolara za dovođenje investitora u zabludu. Slom tržišta u razdoblju od 2000.-2002. uzrokovao je pad od 5 milijardi dolara promatrano kroz tržišnu vrijednost kompanija. Preživjeli dot-comovi kao što su Amazon, eBay ili Google osigurali su svoju budućnost kroz dominaciju u pripadajućim granama tehnološke industrije.

Nameće se pitanje ulazimo li ponovno u još jedan dot-com mjehur. Ili bar tehnološki špekulativni mjehur. Činjenice koje podržavaju ovu tezu su prilično jake, a optimizam koji Wall Street iskazuje za inicijalne javne ponude internet kompanija je vrlo sličan onome pred deset godina. Kao glavni primjer može poslužiti poslovna društvena mreža LinkedIn, čije su dionice udvostručile vrijednost na otvaranju trgovine. Internet radio stanica Pandora također je izdala dionice čija se vrijednost udvostručila nedugo po uključenje u redovitu trgovinu. Stranica Zillow, koja pruža informacije o nekretninama i hipotekama je posljednji zabrinjavajući komadić slagalice. Kompanija je prodala dionice javnosti po cijeni od 20 dolara, da bi se već sljedećeg dana cijena popela na visokih 44 dolara. Kroz 80tak inicijalnih javnih ponuda u 2011. godini, više od trećine bile su tehnološki bazirane. Slijedi li nam doista špekulativni mjehur recimo društvenih mreža poput Facebooka? Vrijeme će pokazati.

nedjelja, 18. rujna 2011.

South Sea mjehur - uspon i pad

Kompanija South Sea je utemeljena 1711. godine od strane Roberta Harleya, britanskog političara sa namjerom pridobivanja novih političkih saveznika. On je bio vođa Torijevaca i iskusni političar u usponu prema vlasti. Kompanija je osnovana kao korporacija sa prenosivim dionicama. Također vjerovnici državnog duga bili su obvezani zamjeniti državne obveznice i druge vrijednosne papire za isti iznos kroz udjele u South Sea, čime je dobila veliki broj vlasnika. Ključni trenutak u razvoj špekulativnog mjehura bilo je državno obećanje monopola na svu trgovinu sa južnoameričkim kolonijama u zamjenu za preuzimanje i konsolidaciju ogromnog britanskog nacionalnog duga nastalog Ratom za španjolsko naslijeđe. Završetkom rata 1713. godine, britanski trgovci ipak nisu dobili sve što su željeli budući da se u dobrom dijelu mirovnog ugovora utvrđivao španjolski suverenitet u kolonijama novog svijeta. Ali treba napomenuti da su ključni elementi bili povoljni, South Sea je dobio trgovinski monopol i godišnje plaćanje od države u iznosu od £568.279 odnosno 6% od preuzetog duga. Dioničarima nije bila zajamčena isplata ovih prihoda u obliku dividende, no svi su ionako očekivali ogromne kapitalne dobitke od trgovine. Zanimljiva činjenica je da se prvo trgovinsko putovanje kompanije prema kolonijama dogodilo tek 1717. godine. A san o bogatstvu je pretrpio udarac kad se odnos između Velike Britanije i Španjolske dodatno pogoršao 1718. godine.

No kako je obećavajuća kompanija sa solidnom budućnosti postala špekulantski mjehur ogromnih razmjera? Odgovor leži u upravi kompanije. Ulagačima nije bilo bitno što kompaniju vode neiskusni menadžeri, jer dok god su posjedovali monopol i uprava obećavala silno osobno bogatstvo, pohlepa je činila svoje. Iako neiskusni u vođenju poslova, menadžeri kompanije su bili vrlo vješti u marketingu. Urede su ukrasili luksuznim dobrima iz cijelog svijeta, tako kad bi potencijalni investitori došli i vidjeli svu tu raskoš, bez prevelikog razmišljanja su dali svoje novce. 1719. godine britanska vlada se ponovno našla u prevelikom dugu. John Blunt, glavni direktor South Sea kompanije i njegovi kolege predložili su identično rješenje kao pred nekoliko godina. Državni dug u iznosu od £30.981.712 je trebalo pretvoriti na dobrovoljnoj bazi u dionice kompanije, po naknadno navedenim uvjetima, čime bi se vladu poštedilo plaćanja velikih kamata dok su za privilegiju konverzije South Sea obećana potencijalna sredstva u iznosu od £7.500.000. Kako bi ove iznose stavili u perspektivu, prema nekim povjesničarima samo £200 godišnje bilo je dovoljno za ugodan život obitelji iz srednje klase. Da bi otklonili sumnje u uspješnost poslovnog plana, uprava kompanije je podijelila dionice u iznosu od £1.259.325 koje su trebale biti plaćene kasnije u budućnosti državnim novcem. Zapravo je riječ bila o čistom mitu, a na listi primatelja našlo se pedesetak članova britanskog parlamenta, ministar financija, glavni tajnik ministarstva financija, te čak Vojvotkinja od Kendala, kraljeva ljubavnica u to vrijeme.

U siječnju 1720. godine, dionice kompanije su se trgovale oko skromne razine od £128. Uprava je tad odlučila pustiti lažne tvrdnje o brojnim uspjesima u trgovanju sa kolonijama kako bi povećala cijenu. Javnost je povjerovala, te je u veljači cijena dionice South Sea iznosila £175. Kada je u ožujku vlada odobrila kompaniji preuzimanje još većeg dijela državnog duga, interes za dionice se dodatno povećao. Glavni konkurent u tom poslu bila joj je Engleska središnja banka. Ohrabreni razvojem događaja, ulagači su i dalje agresivno kupovali dionice te je cijena na kraju ožujka bila £330. Otprilike tada su se uključili špekulanti u većem obujmu, a daljnji rast zbog povećane potražnje dogurao je cijenu do razina od £550 u svibnju. Špekulativni mjehur je rastao sa svakom vijesti, dok su ljudi zadovoljno trljali ruke gledajući rastuće profite. Uskoro se u igru ponovno umiješala država donijevši zakon prema kojem su sve dioničarske kompanije bile obvezne primiti kraljevsku povelju kako bi mogle poslovati. Zakon je podržavao upravo South Sea, jer su dobili svoju povelju u najkraćem roku, a ujedno su mogli na neki način kontrolirati sve jaču konkurenciju. Tržište je bilo oduševljeno novostima i cijena je skočila u lipnju na rekordnu razinu od £1050. Istovremeno, pojavile su se prve ozbiljne sumnje u održivost poslovnog modela. Kopnjenjem povjerenja ulagača došlo je do značajnog pada cijene u srpnju, a na kraju kolovoza pad je srušio cijenu ispod £800. Ukupno 20% gubitka vrijednosti u kratkom vremenu činilo se ozbiljnim, ali zapravo je bila sitnica prema onome što se dogodilo kad je nastupila panična rasprodaja. U rujnu se cijena strmoglavila do samo £175, čime su brojni ulagači i institucije dovedeni na rub propasti. Sljedeće godine vlada je otvorila službenu istragu koja je otkrila mrežu prevare, korupcije i mita.

Nastavak članka: South Sea špekulativni mjehur - posljedice krize

subota, 17. rujna 2011.

South Sea špekulativni mjehur - početne okolnosti

Početkom 18. stoljeća, zahvaljujući intrigantnom spletu financijskih, zakonskih, političkih, kulturnih i ekonomskih interesa nastala je jedna od najvećih kriza zabilježenih u Europi. Špekulativni mjehur koji se stvorio oko britanske kompanije zvane South Sea, povukao je u propast tisuće ulagača i stvorio nemjerljivu štetu engleskoj ekonomiji. Godine koje su prethodile stvaranju mjehura bile su godine blagostanja za Veliku Britaniju, vrijeme u kojem je Britansko Carstvo bilo vodeća svjetska velesila. Sa ogromnom trgovačkom flotom, brojnim kolonijama prepunim raznovrsnih resursa, jakom pomorskom mornaricom, razvijenom znanosti i tehnologijom činilo se kako će rast biti vječan. Nakon Rata za španjolsko naslijeđe (1701.-1714.) otvorio se veliki potencijal u međunarodnoj trgovini, pogotovo sa zemljama u Južnoj i Srednjoj Americi. Brodovi su stalno plovili do novih kolonija, a bogatstvo se vraćalo u nacionalnu ekonomiju. Svi slojevi britanskog društva su profitirali, te je ubrzo običan puk tražio mjesta na koja bi uložio višak. Kako se stvarala opće kultura konzumerizma, tako su i na burzi nestale klasne i spolne prepreke. Tadašnji izum novina omogućio je brzo širenje informacija među ljudima. 1702. godine u Londonu su postojale samo jedne dnevne novine, dok ih je 1709. bilo već 18. Poznati pisci Jonathan Swift i Daniel Defoe također su aktivno sudjelovali u promociji kompanije South Sea.

Kompanija South Sea je naime zakupila sva prava na trgovinu u morima oko Južne Amerike, zbog čega su brojni investitori jedva čekali priliku da ulože svoje novce u nju. Zamislite samo posjedovati ekskluzivna prava na trgovinu sa novim bogatim kolonijama i imati mogućnost obogatiti se u kratkom razdoblju. Prvo izdanje dionica nije bilo dovoljno ni za špekulante, a kamoli za dugoročne investitore uvjerene u tržišnu dominaciju kompanije. Ljudi tog vremena bili su uvjereni kako Meksikanci i južnoamerički narodi jedva čekaju zamjeniti svoje zlato i dragulje za finu europsku vunu i runo. Stoga nitko nije zaista propitkivao ponovna izdanja dionica kompanije South Sea, a poslovni izvještaji i realne mogućnosti bile su u drugom planu. Tako su redom sva izdanja dionica nakon bila rasprodana. Jedna okolnost koja je pomogla popularnosti kompanije bio je nedostatak kvalitetnih dionica. Nekolicina dionica koje su bile dostupne su sve bile dobre konzervativne investicije. Na primjer, Istočnoindijska kompanija je isplaćivala značajne neoporezive dividende svojim investitorima, ukupno 499 osoba. Dionice Mississippi kompanije, utemeljene u Francuskoj, su tada tolikom brzinom rasle da su nedugo nakon izdanja bilo 80 puta vrijednije od sveg zlata i srebra u zemlji. Sav taj uspjeh na kontinentu uzburkao je maštu u Velikoj Britaniji, te stvorio uvjerenje da britanske kompanije ne mogu propasti.

Nastavak članka: South Sea mjehur - uspon i pad

utorak, 13. rujna 2011.

Panika iz 1857 - uspon i pad

Sve krize obično započnu tijekom vremena u kojima vlada obilje, a sredinom 19-tog stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama postojalo je pravo ekonomsko blagostanje. Željeznička industrija je ubrzano rasla zbog velikih migracija prema zapadu, naročito prema Kanzasu. S obzirom na broj ljudi koji je svakodnevno putovao željeznicom, profitabilnost je također porasla i banke nisu namjeravale propustiti taj „vlak za zaradu“. Pružile su željezničkim kompanijama ogromne kredite bez detaljnog proučavanja stanja u kompaniji, investicijskog plana ili realizacije istog. Njihova logika je bila jednostavna: nalazimo se u neograničenoj gospodarskoj ekspanziji, sve više ljudi migrira željeznicom dakle željeznički promet će u budućnosti biti sve profitabilniji te rizik je gotovo nepostojeći. Ali kako to obično biva, njihova uvjerenja su se našla u velikim problemima u kasno ljeto 1857. godine kada je došlo do pada cijena zemlje na zapadu i do drastičnog usporavanja broja migranata. Prve posljedice padova osjetile su se na burzi preko pada svih vrijednosnica povezanih sa željeznicom. Makroekonomski gledano, otprilike u to vrijeme je također došlo do velikog pada u međunarodnoj trgovini sa Europom, čime je dodatno porasla nervoza i napetost među financijskim stručnjacima i bankarima. Istočne banke postale su ekstremno oprezne pri odobravanju novih kredita prema zapadu te su neke išle čak do mjere potpunog neprihvaćanja zapadnih valuta. Ubrzo su izvori komercijalnog kredit posušili, zbog čega su prezaduženi trgovci morali obustaviti nove narudžbe dobara, dok su istovremeno gomilali zalihe na skladištima. Ograničena kupnja na zapadu stvorila je značajan pad prodaje i profita u cijeloj zemlji. Ekonomski pad u zapadnom dijelu Sjedinjenih Američkih Država zaprijetio je dotad stabilnom istočnom dijelu sa kojim su ga povezivale brojne financijske i poslovne veze, čime su bili postavljeni temelji za nacionalnu krizu. Kako su brojne banke financirale ekspanziju željeznica i zemlje, polako su sve više osjećale pritisak zbog pada cijena vrijednosnica na burzi, odnosno pada vrijednosti zemlje. Stvaranju krize pomogli su i prezaduženi farmeri koji nisu više mogli otplaćivati hipoteke, te su morali prepustiti imovinu bankama. Uzroke ove pojave moguće je pronaći u kretanju cijena žita. Naime, cijene žita su 1855. godine skočile na visokih 2,19 dolara po bušelu, pa su farmeri počeli kupovati sve veće površine obradive zemlje kako bi povećali količinu tada vrlo profitabilnog žita. Zaduživanjem kod banaka je bilo lako doći do sredstava, a daljnji rast cijena zemlje i cijena žita je stvorio lažnu sigurnost. Kada je došlo do urušavanja tržišta 1857. godine, svi farmeri su pretrpjeli ogromne gubitke. Do 1858. godine, cijena žita se spustila na samo 0,80 dolara po bušelu, čime je došlo do aktivacije nekoliko tisuća hipoteka diljem zemlje.


Neposredni događaj koji je pokrenuo paniku bila je propast ogranka u New Yorku velike financijske kompanije Ohio Life Insurance and Trust. Vijesti o ogromnoj pronevjeri su se proširile cijelom burzom 24. kolovoza 1857. godine, a potom i cijelim gradom zahvaljujući izumu telegrafa. Uskoro je cijela zemlja znala kako je u jednoj od vodećih kompanija došlo do pronevjere koja bi ju mogla uništiti do temelja. Bankari su tada kao mjeru zaštite stavili ograničenja na sasvim rutinske transakcije, što se pokazalo kao posve promašen potez. Većina ljudi je protumačila ograničenja kao znak neminovne financijske propasti i uspaničila se. Britanski ulagači su prvi počeli povlačiti ogromne količine novca sa burze, a njihov primjer su nedugo potom slijedili američki ulagači. Kompanija Ohio Life Insurance and Trust je bila usko povezana sa brojnim drugim bankama i velikim kompanijama, te se njezinim padom ozbiljno narušilo povjerenje javnosti u bankarski sustav. Kako bi stvari bile gore, u rujnu je došlo do potapanja parnog broad SS Central America, koji je prevozio milijune dolara u zlatu iz San Franciska. Te zlatne poluge su trebale poslužiti upravo bankarskome sustavu kao sigurnosna rezerva, dok im uragan nije poremetio planove. Prilikom potonuća na brodu je bila 581 osoba, od kojih su mnoge nosile veliko bogastvo ukupno procijenjeno na više od milijun dolara u komercijalnom zlatu. SS Central America je također nosio tajnu pošiljku od 15 tona državnog zlata, procijenjenog na 20 dolara po unci. Sa pomorskom havarijom došlo je i narušavanja povjerenja u sposobnost države da podupre dolar sa zlatom. Kako se povjerenje dalje urušavalo, sve više nacionalnih banaka je doživljavalo navale štediša i eventualnu propast. Vrhunac se dogodio u listopadu kada je proglašen nacionalni bankarski praznik i obustavljeno bankarstvo u cijelom New Yorku. Nažalost, to se pokazalo samo kao privremena mjera.

Nastavak članka: Panika iz 1857: posljedice krize

ponedjeljak, 12. rujna 2011.

Panika iz 1857 - početne okolnosti


Sredinom 19-tog stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama se dogodila snažna financijska kriza. Sve je počelo 1857. godine, kada je međunarodno poslovanje u kombinaciji sa usporavajućom domaćom ekonomijom rezultiralo jakom recesijom. Tih godina svijet je tek počinjao uspostavljati trgovinske odnose kakve danas smatramo uobičajenim, utvrđivale su se novi trgovački pravci i afirmirali stari između Europe i Amerike. Posljedica trogodišnjeg Krimskog rata u Europi i Aziji bila je mobilizacija brojih farmera u vojsku. Manjak farmera je uzrokovao nestašice hrane u nekoliko europskih zemalja, koje su počele ovisiti o američkoj uvezenoj hrani kako bi prehranile svoje stanovništvo. Završetkom Krimskog rata, europska poljoprivredna proizvodnja se drastično povećala budući da su se nekadašnji vojnici ponovno vratili na farme. Naravno, povećana proizvodnja hrane u Europi značila je smanjenu prodaju američkih poljoprivrednih dobara. Ekonomski rast koji je uslijedio u Sjedinjenim Američkim Državama poslije Meksičkog rata se uglavnom temeljio na špekulacijama sa zemljom i željeznicom, povezivanju većih gradova i trgovini plemenitim kovinama. Novac je slobodno kolao prema svakoj investiciji povezanoj sa rudnicima, željeznicom i zemljom, čime se stvorio neodrživ tempo razvoja željezničke infrastrukture koji će na kraju kulminirati u Dugoj Depresiji i nekoliko manjih recesija. Kako je novca za investicije ponestalo, špekulativni mjehur se urušio i preokrenuo gospodarske trendove. Zajedno sa nekoliko nesretnih okolnosti koje su se dogodile istovremeno, došlo je do prave panike i tržišnog sloma na Wall Streetu, koji se dalje prenio u američku ekonomiju.

Nastavak članka: Panika iz 1857 - uspon i pad