Sa rastućom ekonomijom i naizgled bezgraničnim prilikama za zaradu u međunarodnoj trgovini, život u Nizozemskoj oko 1630 je bio dobar. Tulipan se ponosno nad ostalim vrstama cvijeća kao statusni simbol. Iako su se obični tulipani prodavali u većim količinama, cijene rijetkih vrsta su letjele u nebo sa svakom novom pojavom. Profesionalni trgovci tulipanima kontinuirano su tražili ljubitelje cvijeća i špekulante koji bi potom investirali svoj životnu ušteđevinu zadovoljni obećanjima nevjerojatnog profita. Budući da se potražnja za tulipanima dramatično povećala, kroz vrijeme cijene su kontinuirano rasle. No ponuda lukovica nije mogla pratiti taj rast iz prirodnih razloga. Naime, potrebno je pet do deset godina za uzgoj jednog tulipana iz sjemenke, a godišnje je moguće proizvesti tek dva do tri klona. Još jedna zanimljiva činjenica iz tog vremena pokazuje nam kako je tržište tulipanima postalo zasebno tržište, koje je čak izbjegavala tada vrlo razvijena Amsterdamska burza.
Dakle, zasad imamo kontinuirano rastuću potražnju, stabilnu i spororastuću ponudu, puno slobodnog novca, pohlepu i špekulaciju. Zvuči kao pravi temelji krize? Proučimo što se dogodilo dalje. Tulipani cvjetaju u travnju i svibnju samo tjedan dana, a sekundarni izdanci se pojavljuju nedugo potom. Lukovice se mogu seliti otprilike između lipnja i rujna, stoga su se u tom razdoblju odvijale stvarne kupnje i prodaje. No zbog razvijenih financijskih instrumenata i ekonomskog znanja, ljudi su mogli kupovati i prodavati tulipane cijelu godinu pomoću privatnih ugovora koji su u biti bili neka verzija financijskih izvedenica. Špekulanti i trgovci su prvi počeli koristiti povoljnosti rastućeg potražnje, a u kasnijim fazama uključili su se prosječni građani potpisivanjem ugovora pred javnim bilježnikom. Rezultat takve prakse bilo je atraktivno tržište za cjelogodišnju trgovinu tulipanima. Short selling, tehnika kojom se se zarađivalo na padu bila je u to vrijeme zabranjena, što je dodatno potaklo iracionalan rast.
Kako su trgovci donosili novostečena bogatstva sa svojih putovanja, popularnost cvijeća poput tulipana je stvorila ogromnu potražnju među bogatijim slojevima društva. Profesionalni uzgajivači su počeli plaćati sve više i više cijene za posebne rijeđe lukovice. Oko 1634. godine su strani investitori i špekulanti počeli ulaziti u trgovinu cvijećem. Već sljedeće sezone, rast cijena se ubrzao te je došlo do fundamentalne promjene u načinu trgovine lukovicama tulipana. Počele su se prodavati po težini dok su još uvijek bile pod zemljom, sa dokumentom koji opisuje detaljan izgled i karakteristike lukovice, težinu pri sadnji i vrijeme kada će se izvaditi iz zemlje. Budući da je sama isporuka lukovica bila mjesecima od realizacije, predmet trgovine su postali dokumenti koji su predstavljali papirnata obećanja. Težina se uobičajeno mjerila kao aasen, vrlo maloj jedinici koja iznosi otprilike jednu dvadesetinu grama. Plaćanje lukovice po težini je bio fer način procjene cijene jer je tako nezrela lukovica vrijedila manje od zrelije, no istovremeno je značajno povećao vrijednost težih lukovica. Upravo u tom elementu špekulacija je našla svoju priliku. S obzirom da se lukovice sade u rujnu i listopadu, vjerojatno će više težiti nakon što se izvade iz zemlje (nakon cvata) sljedećeg lipnja i srpnja. Čak i da se tržišna cijena po težini ne promjeni, cijena lukovice se mogla povećati 300 do 500% kroz devet mjeseci, ovisno o stvarnoj razlici u težini. Teže lukovice su često imale tendenciju ranijeg cvata i razvijanja manjih klonova čime se dodatno povećavala njihova cijena.
U 1636.-oj godini počele su kružiti priče o bogaćenju običnih ljudi na trgovini tulipanima. Glasine su pojačale špekulaciju, a Nizozemci su stvorili vrstu formalnog tržišta za tulipane na kraju sezone. Trgovci sa ugovorima bi se nalazili u krčmama, a kupci su bili obvezni platiti do 2,5% provizije, maksimalno 3 florina po trgovini. Zanimljiva je činjenica kako su gore spomenutu proviziju zvali vinska provizija, nije teško pogoditi kako je vino zasigurno sklopilo brojne ugovore. Trgovina se koncentrirala u Harlemu za vrijeme Crne smrti, odnosno kuge koja je harala Europom. Suočeni sa smrću iz svih smjerova, ljudi su jednostavno bili skloniji riziku. Ugovori su najčešće bili između dviju osoba, izostavljajući službenu burzu. Cijena je i dalje stalno rasla, a trgovina je u narodu nazvana „trgovinom vjetra“ jer u većini slučajeva uopće nije dolazilo do razmjene tulipana. Slom tržišta koji je uslijedio 1637. pobrinuo se da znatan dio tih ugovora nikad ne bude realiziran.
Nastavak članka: Manija za tulipanima - posljedice krize
Nema komentara:
Objavi komentar