South Sea mjehur - posljedice krize

Suđenja koja su uslijedila nakon istraga dovela su do osuda brojnih uglednika, uključujući vodeće ljude unutar kompanije i neke državne dužnosnike. Dio osuđenih okrivljenika je izgubio sve posjede kako bi se povratio dio ugleda kompanije. Glavnom direktoru Johnu Bluntu je od ukupne imovine od £183.000 ostalo samo £5.000. Jedan od zastupnika u parlamentu je čak predložio da mu ostave samo jedan šiling. Jedan od čelnika uprave pošte James Craggs, koji je poricao sudjelovanje u mutnim poslovima, počinio je samoubojstvo noć prije početka suđenja. Ostali učesnici su doživjeli ubrzana politička suđenja. Gnjev javnosti je bio ogroman, mnogi su izgubili preko noći ono što su privređivali cijeli život. Nekad bogati špekulanti odjednom su postali siromasi. Posljedice puknuća špekulativnog mjehura osjećale su se još godinama. Društvene razlike u Velikoj Britaniji su se naglo povećale, kao i otpor promjenama, te konzervativnost u ulaganjima. Pad kompanije South Sea označio je početak stagnacije britanskog gospodarstva u narednom periodu, a najgora posljedica bila je propast poštenih trgovinskih kompanija koje više nisu mogle financirati svoje poslovanje. Od pojedinaca koji su legalno profitirali u vremenu rasta možemo istaknuti filantropa Thomasa Guya, koji je u travnju posjedovao dionice kompanije u vrijednosti od £54.000, da bi ih šest tjedana kasnije prodao za čak £234.000. Poznati racionalni znanstvenik Sir Isaac Newton prošao je nešto lošije. Prodao je svoje dionice u travnju 1720. za iznos od £7.000, čime je ostvario prinos od 100%. No pohlepa ili nešto drugo, potaklo ga je da ponovno kupi dionice South Sea blizu samog vrha. Ukupni ostvareni gubitak je iznosio £20.000, te je tad znanstvenik izrekao slavnu rečenicu koja odlično opisuje tržišta kapitala: „Mogu izračunati kretanja nebeskih tijela, ali ne mogu izračunati ljudsku ludost“. Svakako vrijedna lekcija koja vrijedi i u današnjim vremenima.

South Sea mjehur - uspon i pad

Kompanija South Sea je utemeljena 1711. godine od strane Roberta Harleya, britanskog političara sa namjerom pridobivanja novih političkih saveznika. On je bio vođa Torijevaca i iskusni političar u usponu prema vlasti. Kompanija je osnovana kao korporacija sa prenosivim dionicama. Također vjerovnici državnog duga bili su obvezani zamjeniti državne obveznice i druge vrijednosne papire za isti iznos kroz udjele u South Sea, čime je dobila veliki broj vlasnika. Ključni trenutak u razvoj špekulativnog mjehura bilo je državno obećanje monopola na svu trgovinu sa južnoameričkim kolonijama u zamjenu za preuzimanje i konsolidaciju ogromnog britanskog nacionalnog duga nastalog Ratom za španjolsko naslijeđe. Završetkom rata 1713. godine, britanski trgovci ipak nisu dobili sve što su željeli budući da se u dobrom dijelu mirovnog ugovora utvrđivao španjolski suverenitet u kolonijama novog svijeta. Ali treba napomenuti da su ključni elementi bili povoljni, South Sea je dobio trgovinski monopol i godišnje plaćanje od države u iznosu od £568.279 odnosno 6% od preuzetog duga. Dioničarima nije bila zajamčena isplata ovih prihoda u obliku dividende, no svi su ionako očekivali ogromne kapitalne dobitke od trgovine. Zanimljiva činjenica je da se prvo trgovinsko putovanje kompanije prema kolonijama dogodilo tek 1717. godine. A san o bogatstvu je pretrpio udarac kad se odnos između Velike Britanije i Španjolske dodatno pogoršao 1718. godine.

No kako je obećavajuća kompanija sa solidnom budućnosti postala špekulantski mjehur ogromnih razmjera? Odgovor leži u upravi kompanije. Ulagačima nije bilo bitno što kompaniju vode neiskusni menadžeri, jer dok god su posjedovali monopol i uprava obećavala silno osobno bogatstvo, pohlepa je činila svoje. Iako neiskusni u vođenju poslova, menadžeri kompanije su bili vrlo vješti u marketingu. Urede su ukrasili luksuznim dobrima iz cijelog svijeta, tako kad bi potencijalni investitori došli i vidjeli svu tu raskoš, bez prevelikog razmišljanja su dali svoje novce. 1719. godine britanska vlada se ponovno našla u prevelikom dugu. John Blunt, glavni direktor South Sea kompanije i njegovi kolege predložili su identično rješenje kao pred nekoliko godina. Državni dug u iznosu od £30.981.712 je trebalo pretvoriti na dobrovoljnoj bazi u dionice kompanije, po naknadno navedenim uvjetima, čime bi se vladu poštedilo plaćanja velikih kamata dok su za privilegiju konverzije South Sea obećana potencijalna sredstva u iznosu od £7.500.000. Kako bi ove iznose stavili u perspektivu, prema nekim povjesničarima samo £200 godišnje bilo je dovoljno za ugodan život obitelji iz srednje klase. Da bi otklonili sumnje u uspješnost poslovnog plana, uprava kompanije je podijelila dionice u iznosu od £1.259.325 koje su trebale biti plaćene kasnije u budućnosti državnim novcem. Zapravo je riječ bila o čistom mitu, a na listi primatelja našlo se pedesetak članova britanskog parlamenta, ministar financija, glavni tajnik ministarstva financija, te čak Vojvotkinja od Kendala, kraljeva ljubavnica u to vrijeme.

U siječnju 1720. godine, dionice kompanije su se trgovale oko skromne razine od £128. Uprava je tad odlučila pustiti lažne tvrdnje o brojnim uspjesima u trgovanju sa kolonijama kako bi povećala cijenu. Javnost je povjerovala, te je u veljači cijena dionice South Sea iznosila £175. Kada je u ožujku vlada odobrila kompaniji preuzimanje još većeg dijela državnog duga, interes za dionice se dodatno povećao. Glavni konkurent u tom poslu bila joj je Engleska središnja banka. Ohrabreni razvojem događaja, ulagači su i dalje agresivno kupovali dionice te je cijena na kraju ožujka bila £330. Otprilike tada su se uključili špekulanti u većem obujmu, a daljnji rast zbog povećane potražnje dogurao je cijenu do razina od £550 u svibnju. Špekulativni mjehur je rastao sa svakom vijesti, dok su ljudi zadovoljno trljali ruke gledajući rastuće profite. Uskoro se u igru ponovno umiješala država donijevši zakon prema kojem su sve dioničarske kompanije bile obvezne primiti kraljevsku povelju kako bi mogle poslovati. Zakon je podržavao upravo South Sea, jer su dobili svoju povelju u najkraćem roku, a ujedno su mogli na neki način kontrolirati sve jaču konkurenciju. Tržište je bilo oduševljeno novostima i cijena je skočila u lipnju na rekordnu razinu od £1050. Istovremeno, pojavile su se prve ozbiljne sumnje u održivost poslovnog modela. Kopnjenjem povjerenja ulagača došlo je do značajnog pada cijene u srpnju, a na kraju kolovoza pad je srušio cijenu ispod £800. Ukupno 20% gubitka vrijednosti u kratkom vremenu činilo se ozbiljnim, ali zapravo je bila sitnica prema onome što se dogodilo kad je nastupila panična rasprodaja. U rujnu se cijena strmoglavila do samo £175, čime su brojni ulagači i institucije dovedeni na rub propasti. Sljedeće godine vlada je otvorila službenu istragu koja je otkrila mrežu prevare, korupcije i mita.

Nastavak članka: South Sea špekulativni mjehur - posljedice krize

South Sea špekulativni mjehur - početne okolnosti

Početkom 18. stoljeća, zahvaljujući intrigantnom spletu financijskih, zakonskih, političkih, kulturnih i ekonomskih interesa nastala je jedna od najvećih kriza zabilježenih u Europi. Špekulativni mjehur koji se stvorio oko britanske kompanije zvane South Sea, povukao je u propast tisuće ulagača i stvorio nemjerljivu štetu engleskoj ekonomiji. Godine koje su prethodile stvaranju mjehura bile su godine blagostanja za Veliku Britaniju, vrijeme u kojem je Britansko Carstvo bilo vodeća svjetska velesila. Sa ogromnom trgovačkom flotom, brojnim kolonijama prepunim raznovrsnih resursa, jakom pomorskom mornaricom, razvijenom znanosti i tehnologijom činilo se kako će rast biti vječan. Nakon Rata za španjolsko naslijeđe (1701.-1714.) otvorio se veliki potencijal u međunarodnoj trgovini, pogotovo sa zemljama u Južnoj i Srednjoj Americi. Brodovi su stalno plovili do novih kolonija, a bogatstvo se vraćalo u nacionalnu ekonomiju. Svi slojevi britanskog društva su profitirali, te je ubrzo običan puk tražio mjesta na koja bi uložio višak. Kako se stvarala opće kultura konzumerizma, tako su i na burzi nestale klasne i spolne prepreke. Tadašnji izum novina omogućio je brzo širenje informacija među ljudima. 1702. godine u Londonu su postojale samo jedne dnevne novine, dok ih je 1709. bilo već 18. Poznati pisci Jonathan Swift i Daniel Defoe također su aktivno sudjelovali u promociji kompanije South Sea.

Kompanija South Sea je naime zakupila sva prava na trgovinu u morima oko Južne Amerike, zbog čega su brojni investitori jedva čekali priliku da ulože svoje novce u nju. Zamislite samo posjedovati ekskluzivna prava na trgovinu sa novim bogatim kolonijama i imati mogućnost obogatiti se u kratkom razdoblju. Prvo izdanje dionica nije bilo dovoljno ni za špekulante, a kamoli za dugoročne investitore uvjerene u tržišnu dominaciju kompanije. Ljudi tog vremena bili su uvjereni kako Meksikanci i južnoamerički narodi jedva čekaju zamjeniti svoje zlato i dragulje za finu europsku vunu i runo. Stoga nitko nije zaista propitkivao ponovna izdanja dionica kompanije South Sea, a poslovni izvještaji i realne mogućnosti bile su u drugom planu. Tako su redom sva izdanja dionica nakon bila rasprodana. Jedna okolnost koja je pomogla popularnosti kompanije bio je nedostatak kvalitetnih dionica. Nekolicina dionica koje su bile dostupne su sve bile dobre konzervativne investicije. Na primjer, Istočnoindijska kompanija je isplaćivala značajne neoporezive dividende svojim investitorima, ukupno 499 osoba. Dionice Mississippi kompanije, utemeljene u Francuskoj, su tada tolikom brzinom rasle da su nedugo nakon izdanja bilo 80 puta vrijednije od sveg zlata i srebra u zemlji. Sav taj uspjeh na kontinentu uzburkao je maštu u Velikoj Britaniji, te stvorio uvjerenje da britanske kompanije ne mogu propasti.

Nastavak članka: South Sea mjehur - uspon i pad