Panika iz 1857 - uspon i pad

Sve krize obično započnu tijekom vremena u kojima vlada obilje, a sredinom 19-tog stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama postojalo je pravo ekonomsko blagostanje. Željeznička industrija je ubrzano rasla zbog velikih migracija prema zapadu, naročito prema Kanzasu. S obzirom na broj ljudi koji je svakodnevno putovao željeznicom, profitabilnost je također porasla i banke nisu namjeravale propustiti taj „vlak za zaradu“. Pružile su željezničkim kompanijama ogromne kredite bez detaljnog proučavanja stanja u kompaniji, investicijskog plana ili realizacije istog. Njihova logika je bila jednostavna: nalazimo se u neograničenoj gospodarskoj ekspanziji, sve više ljudi migrira željeznicom dakle željeznički promet će u budućnosti biti sve profitabilniji te rizik je gotovo nepostojeći. Ali kako to obično biva, njihova uvjerenja su se našla u velikim problemima u kasno ljeto 1857. godine kada je došlo do pada cijena zemlje na zapadu i do drastičnog usporavanja broja migranata. Prve posljedice padova osjetile su se na burzi preko pada svih vrijednosnica povezanih sa željeznicom. Makroekonomski gledano, otprilike u to vrijeme je također došlo do velikog pada u međunarodnoj trgovini sa Europom, čime je dodatno porasla nervoza i napetost među financijskim stručnjacima i bankarima. Istočne banke postale su ekstremno oprezne pri odobravanju novih kredita prema zapadu te su neke išle čak do mjere potpunog neprihvaćanja zapadnih valuta. Ubrzo su izvori komercijalnog kredit posušili, zbog čega su prezaduženi trgovci morali obustaviti nove narudžbe dobara, dok su istovremeno gomilali zalihe na skladištima. Ograničena kupnja na zapadu stvorila je značajan pad prodaje i profita u cijeloj zemlji. Ekonomski pad u zapadnom dijelu Sjedinjenih Američkih Država zaprijetio je dotad stabilnom istočnom dijelu sa kojim su ga povezivale brojne financijske i poslovne veze, čime su bili postavljeni temelji za nacionalnu krizu. Kako su brojne banke financirale ekspanziju željeznica i zemlje, polako su sve više osjećale pritisak zbog pada cijena vrijednosnica na burzi, odnosno pada vrijednosti zemlje. Stvaranju krize pomogli su i prezaduženi farmeri koji nisu više mogli otplaćivati hipoteke, te su morali prepustiti imovinu bankama. Uzroke ove pojave moguće je pronaći u kretanju cijena žita. Naime, cijene žita su 1855. godine skočile na visokih 2,19 dolara po bušelu, pa su farmeri počeli kupovati sve veće površine obradive zemlje kako bi povećali količinu tada vrlo profitabilnog žita. Zaduživanjem kod banaka je bilo lako doći do sredstava, a daljnji rast cijena zemlje i cijena žita je stvorio lažnu sigurnost. Kada je došlo do urušavanja tržišta 1857. godine, svi farmeri su pretrpjeli ogromne gubitke. Do 1858. godine, cijena žita se spustila na samo 0,80 dolara po bušelu, čime je došlo do aktivacije nekoliko tisuća hipoteka diljem zemlje.

Neposredni događaj koji je pokrenuo paniku bila je propast ogranka u New Yorku velike financijske kompanije Ohio Life Insurance and Trust. Vijesti o ogromnoj pronevjeri su se proširile cijelom burzom 24. kolovoza 1857. godine, a potom i cijelim gradom zahvaljujući izumu telegrafa. Uskoro je cijela zemlja znala kako je u jednoj od vodećih kompanija došlo do pronevjere koja bi ju mogla uništiti do temelja. Bankari su tada kao mjeru zaštite stavili ograničenja na sasvim rutinske transakcije, što se pokazalo kao posve promašen potez. Većina ljudi je protumačila ograničenja kao znak neminovne financijske propasti i uspaničila se. Britanski ulagači su prvi počeli povlačiti ogromne količine novca sa burze, a njihov primjer su nedugo potom slijedili američki ulagači. Kompanija Ohio Life Insurance and Trust je bila usko povezana sa brojnim drugim bankama i velikim kompanijama, te se njezinim padom ozbiljno narušilo povjerenje javnosti u bankarski sustav. Kako bi stvari bile gore, u rujnu je došlo do potapanja parnog broad SS Central America, koji je prevozio milijune dolara u zlatu iz San Franciska. Te zlatne poluge su trebale poslužiti upravo bankarskome sustavu kao sigurnosna rezerva, dok im uragan nije poremetio planove. Prilikom potonuća na brodu je bila 581 osoba, od kojih su mnoge nosile veliko bogastvo ukupno procijenjeno na više od milijun dolara u komercijalnom zlatu. SS Central America je također nosio tajnu pošiljku od 15 tona državnog zlata, procijenjenog na 20 dolara po unci. Sa pomorskom havarijom došlo je i narušavanja povjerenja u sposobnost države da podupre dolar sa zlatom. Kako se povjerenje dalje urušavalo, sve više nacionalnih banaka je doživljavalo navale štediša i eventualnu propast. Vrhunac se dogodio u listopadu kada je proglašen nacionalni bankarski praznik i obustavljeno bankarstvo u cijelom New Yorku. Nažalost, to se pokazalo samo kao privremena mjera.

Nastavak članka: Panika iz 1857: posljedice krize