utorak, 18. listopada 2011.

Hipotekarna kriza - uspon i pad

Na početku ovog stoljeća vladalo je obilje kapitala u globalnim okvirima. U svijetu se nije moglo ni zamisliti da će se zbog rasta nekretnina dogoditi najveća globalna financijska kriza. Većina menadžera je tražila niskorizične profitabilne investicije te se američko hipotekarno tržište činilo savršenim sredstvom. Naposljetku, imajte na umu da je opće uvjerenje bilo kako cijene nekretnina ne mogu padati. Zahvaljujući sekuritizaciji američke investicijske banke su u osnovi prebacile većinu rizik na leđa vlasnika vrijednosnih papira. Banke koje su izdavale hipoteke stoga više nisu imale potrebu držati ih do dospijeća, već bi ih brzom prodajom unovčile i iz tog novca dobile sredstva za daljnje izdavanje hipoteka. A dodatni bonus je bila činjenica da su zbog većeg obujma trgovine počele značajnije zarađivati na transakcijskim troškovima. Proizvod koji su nudile klijentima bio je u praksi vrijednosnice sa hipotekom kao kolateralom. Takvo stanje na tržištu dovelo je poslovni moral i etiku u pitanje jer se veliki broj banaka počeo fokusirati isključivo na profite, zanemarujući samu kvalitetu kredita kojom ostvaruju iste. Standardi za dobivanje hipoteke su se počeli ubrzano smanjivati, te su u nekim slučajevima čak toliko automatizirani da zaposlenici nisu ni propisno pregledavali dokumentaciju. To je istovremeno drastično povećalo broj prijevara vezanih za hipoteke. Ali pravi problem je dodatno produbljen tek kasnije kada su kuće za procjenu rizika tim prilično rizičnim vrijednosnicama dale najbolje ocjene, čime su omogućile kupnju brojnim fondovima i ubrzale razvoj špekulativnog mjehura. Naknadno je utvrđeno da je dio njih bio u sukobu interesa, budući da su ih angažirale iste banke koje su izdavale te vrijednosnice.


U ožujku 2007. cijela se hipotekarna industrija počela urušavati nakon što su došli znatno veći pokazatelji broja ovrha, te je više od 25 hipotekarnih kuća proglasilo bankrot. Veliki gubitci prisilili su dio kompanija na prodaju konkurenciji. Već u početku su postojale naznake kako slom hipotekarnog tržišta neće biti izoliran incident nego da je riječ o čitavoj seriji događaja unutar ekonomije koja se pokrenula padom. Među najpoznatijim i prvim kompanijama koje su osjetile posljedice bila su državna poduzeća Fannie Mae i Freddie Mac. Na tržištu su poslovala uz poticaje vlade i između 2002.-2006. kupile preko 175 milijardi dolara vrijednosnica godišnje. Do 2008. te dvije kompanije su posjedovale ukupno oko 5,1 trilijardu dolara vrijednosti stambenih hipoteka, dakle otprilike polovicu cijelog američkog hipotekarnog tržišta. Budući da su koristila financijsku polugu u velikom omjeru, kada su se pojavile brige oko njihove budućnosti američka vlada ih je stavila pod vlastiti direktni utjecaj, nacionalizacijom na račun poreznih obveznika.

Kriza je počela pogađati financijski sektor u veljači 2007. godine kada je HSBC, u to vrijeme najveća svjetska banka, bila prisiljena otpisati svoja potraživanja prema hipotekarnim vrijednosnicama u iznosu od 10,5 milijardi dolara. To je bio prvi priznati gubitak banaka povezanih sa tržištem. Ubrzo su se sve ostale banke koje su djelovale na tržištu našle pod pažljivim promatranjem, te su vodeći direktori Merrill Lynch i Citigroup banaka dali ostavke potkraj godine. Kako se kriza produbljivala, sve se više financijskih kompanija spajalo sa konkurentima ili tražilo partnere koji bi ih preuzeli. Svaka loša vijest rezultirala bi panikom na tržištima kapitala. Investitori su povukli svoje novce iz hipotekarnih obveznica i vrijednosnica te ih prebacili u robna tržišta. Financijski špekulanti tražeći brze profite pobjegli su iz tržišta povlačeći za sobom milijarde dolara. Kada je došlo do propasti Lehman Brothers banke i nekih drugih većih financijskih institucija u 2008. kriza je došla do prekretnice. U periodu od dva dana u rujnu povučeno je preko 150 milijardi dolara iz novčanih fondova diljem Sjedinjenih Američkih Država. Prosječni dnevni promet bio je dotad oko 5 milijardi, pa možemo zaključiti kako je u osnovi došlo do moderna verzije navale na banke. TED pokazatelj mjere rizika međubankarskog posuđivanja se nedugo nakon propasti Lehman Brothersa učetverostručio.

Tokovi kredita su se zamrznuli, a globalni financijski sustav bio je na rubu propasti. Ipak, izvukavši pouke iz povijesnih lekcija, države i centralne banke su intervenirale podjednakom snagom kako bi spriječile nastanak pravog kaosa. Odgovor Federalnih rezervi, Europske centralne banke i drugih centralnih banki bio je posebno vidljiv u posljednjem kvartalu 2008. godine. Otkupile su 2,5 trilijuna dolara državnog duga Sjedinjenih Američkih Država i problematičnu privatnu imovinu od banaka. Bila je to najveća injekcija likvidnosti u tržišta kredita i najveća monetarna intervencija u povijesti. Europske vlade su zajedno sa američkim dužnosnicima odlučile ojačati bankarske sustave dodatnim kapitalom u iznosu od 1,5 trilijarde dolara. Međunarodni monetarni fond procjenjuje kako je u razdoblju od 2007.-2009. izgubljena vrijednost imovine povezane sa lošim hipotekarnim vrijednosnicama premašila jednu trilijardu dolara. Nažalost, bankovni gubitci nisu bili jedina posljedica hipotekarne krize. Većinu negativnih efekata možemo primjetiti i danas, a vjerojatno će potrajati par godina dok se u potpunosti rješe.

Nastavak članka: Hipotekarna kriza - posljedice krize

Nema komentara:

Objavi komentar