Bankarska panika 1907 - posljedice krize

Panika nastala povlačenjem novaca iz trustova se nezaustavljivo širila Amerikom, te su ljudi čak počeli povlačiti sredstva iz nacionalnih i državnih banki neovisno o tome jesu li one uopće sudjelovale na tržištu kapitala. Kako se broj zatvorenih banaka povećavao, preostale banke su sve više oklijevale posuđivati sredstva i davati nove kredite. Kamatne stope za brokere su poletjele u nebo, dok su se istovremeno dionice urušavale. Kriza je postala kritična kad su pala još dva velika trusta, Trust Company of America i Lincoln Trust. Do 24. listopada, niz propalih poduzeća se povećao za još 10 velikih kompanija. Kada je novonastali kaos počeo nagrizati temelje bankarstva u New Yorku, tadašnji najpoznatiji bankar J.P. Morgan je preuzeo stvari u svoje ruke. Osim što je posjedovao iznimno osobno bogatstvo i jake veze, on je također već imao iskustva sa krizama budući da je već 1893. pomogao u spašavanju američkog gospodarstvo. Za početak je nagovorio vodeće ljude preživjelih banaka da posude sredstva posrnulom Trust Company of America, kako bi preživio novu navalu ljudi koji su tražili svoja sredstva. U plan spašavanja uključila se i država koja je odlučila deponirati sredstva kako bi smirila paniku. Jedan od zanimljivih elemenata smirivanja krize bila je uloga svećenstva. Naime, svećenici su tad bili praktički jedan od rijetkih izvora provjerenih informacija te su u suradnji sa bankarima umirivali ljude. Kad je krenula navala na banku, Morgan i partneri su uspjeli preživjeti prvi dan i isplatiti sve štediše.

Znajući da će im trebati dodatna sredstva za sljedeći dan, J.P.Morgan je skupio sve predsjednike trustova na ponoćnom sastanku i zaključao ih u svojoj knjižnici dok se nisu dogovorili za posuđivanje 8,25 milijuna dolara posrnulom trustu. Država je uskočila sa još 25 milijuna dolara, a John D. Rockefeller koji je tada bio najbogatiji čovjek u Sjedinjenim Američkim Državama položio je vlastitih 10 milijuna dolara depozita u banke. Sve se ovo dogodilo u samo par burnih dana, dok je prava kriza smirena tek kad je Predsjednik Roosevelt, unatoč svojim anti-trust stavovima, odlučio dopustiti spajanje kompanija U.S. Steel i Tennessee Coal, Iron and Railroad. Spašavanje trustova predstavljalo je spas banaka, a spajanje vodećih kompanija bilo je spas za najveću brokersku kuću Moore & Schley čime se ponovo uspostavilo povjerenje u tržište kapitala.1908. godine, Kongres je osnovao komisiju koja bi istražila događanja tijekom Bankarske panike i preporučila zakonodavni okvir za reguliranje bankarskog sektora. Senator Nelson Aldrich je poslan u Europu kako bi proučio druge bankarske sustave, te je svoje zaključke prezentirao 1911. O prijedlogu brojnih promjena se raspravljao duge dvije godine i tek 1913. donesen je Zakon o Federalnim Rezervama, čime su postavljeni temelji sustava američke centralne banke. J.P. Morgana su smatrali herojem poslije krize, ali sa vremenom je čak bio ispitivan pred takozvanom Pujo komisijom o količini njegovog utjecaja.

Bankarska panika 1907 - uspon i pad

U 1907. godini su se braća Otto i August Heinz udružila sa zloglasnim bankarom sa Wall Streeta Charlesom W. Morse kako bi zajedno probali manipulirati dionicom United Copper, jednog od većih igrača u američkoj industriji bakra. Braća Heinze su se obogatila upravo na bakru u Montani, dok je Morse stekao reputaciju uspješno korneriravši tržište leda za cijeli grad New York. Kako bi razumjeli o kakvim se radnjama radi, proučimo na tren što je to zapravo korneriranje. Doslovni prijevod na hrvatski bi značio stjerati u kut, u situaciju u kojoj se nema izbora. U burzovnom smislu govorimo o proces dobivanja značajne većina vlasništva neke kompanije u tolikom postotku da se može manipulirati cijenom i postići bilo koja željena cijena. Da bi se to moglo napraviti, mora postojati jedan od dva uvjeta. Prvi je da postoji drugi veliki ulagač kojem iz bilo kojeg razloga treba većinski udio u kompaniji, stjecanjem dovoljnog dijela dionica praktički mu možemo diktirati cijenu i nema izbora nego platiti premiju na dionice, s obzirom da ih ne može više nabaviti dovoljno na tržištu. Drugi uvjet je postojanje short sellinga, odnosno zajma dionica kako je to SKDD (Središnje Klirinško Depozitarno Društvo) nedavno nazvalo. Radi se o svakodnevnoj praksi na svjetskim tržištima, koja bi uskoro trebala biti uvedena na Zagrebačkoj burzi. Naime, zajmom dionica dionice se posuđuju od brokera očekujući pad. Na njih se plaća određenu kamatu i postoji obveza vraćanja istog broja dionica do određenog roka. Budući da investitor koji koristi zajam dionica očekuje pad, prodaje ih odmah i sa sredstvima na računa promatra je li bio u pravu. Ukoliko je, za manju količinu novca može kupiti isti broj dionica koje potom vraća brokeru, naravno zadržavajući razliku. Ako nije bio u pravu i cijena poraste, tada mora dodati nova vlastita sredstva za kupnju istog broja dionica, čime je u gubitku za razliku u cijeni. Česta je pojava short squeeze gdje dolazi do brzog i velikog porasta cijene zbog međusobnog nadmetanja short sellera za preostale dionice prije isteka roka za vraćanje.

Sad kad smo prošli ključne pojmove, vratimo se na braću Heinz i bankara Morsa. Zajedno su činili vrlo utjecajan tim, aktivno sudjelujući u radu najmanje šest nacionalnih banaka, deset državnih banaka, pet trustova i četiri osiguravateljske kuće. Plan Otto Heinza bio je upravo short squeeze, što se smatra legalnom burzovnom manipulacijom. Namjeravali su agresivnom kupnjom pokupiti većinu dionica kompanije United Copper, time podižući cijenu i stvarajući paniku kod short sellera koje su kasnije mislili prisiliti da otkupe te iste dionice po drastično većoj cijeni. Naravno, takav plan zahtijeva izuzetno puno novca pa su se obratili Charlesu T. Barneyu, predsjedniku trećeg najvećeg trusta u New Yorku zvanog Knickerbocker Trust. On je već ranije surađivao sa Morseom, ali je u ovom slučaju odbio dati sredstva čime su partneri ostali nedovoljno kapitalno jaki za takav veliki pothvat. No braća Heinz su svejedno odlučila probati korneriranje dionice, te su u ponedjeljak, 14. listopada, podigli cijenu dionica United Copper sa 39 dolara na 52 dolara. Očekivali su da će porast cijene od 30% biti dovoljan za veliku paniku kod short sellera, pa je sljedeći dan Otto zatražio povrat posuđenih dionica. Cijena je skočila na 60 dolara, ali na tržištu je bilo dovoljno drugih dionica te im nisu trebale one braće Heinz. Na kraju dana cijena je pala natrag na 30 dolara, a sljedeći dan je panika pogurala cijenu na samo 10 dolara. Potpuni krah braće Heinz se dogodio u samo tri dana, prva je propala financijska kompanija Otta pod nazivom Gross and Kleeberg. Augustova banka The State Savings Bank of Butte je propala sljedeća, a druge banke u kojima je inicirao znatno trgovanje dionicama zahvaljujući ovlastima odjednom su se našle u problemima. Iako je dao ostavku, zabrinutost glede banki je prerasla u pravu tržišnu paniku i ljudi su navalili na banke tražeći svoje depozite. Vidjevši navale na banke, ulagači su počeli rasprodavati dionice čiji je daljnji pad uzrokovao još jaču paniku. Sljedeće su pale National Bank of North America i New Amsterdam National, institucije koje je vodio Morse. Kriza se počela širiti na Knickerbocker Trust, iako ipak nije sudjelovao u svemu tome. Uprava je prisilila Barneya da odstupi, a njegov odlazak uzrokovao je pravu masovnu navalu na trust, srušivši instituciju u roku od nekoliko sati. No nije panika nije stala na tome.

Nastavak članka: Bankarska panika 1907: posljedice krize

Bankarska panika 1907 - početne okolnosti

Kad ste posljednji put vidjeli navalu građana na banke? Prije desetak godina? Ako ste pripadnik mlađe generacije vjerojatno nikad. Posljednja velika hipotekarna kriza dovela je cijeli financijski sustav svijeta pod znak pitanja, a američki bankarski sustav srušila na koljena. Još i danas osjećamo posljedice pada velikih banaka poput Lehman Brothers, Fannie Mae i Freddie Mac, no intervencije centralnih banaka i nacionalnih vlada su s vremenom vratili povjerenje u sustav. Hipotekarna kriza zasigurno nije bila prva kriza bankarskog sustava, a sigurno neće biti ni zadnja. Zapravo, vrlo slična situacija koja je dovela do stvaranja američkih Federalnih Rezevi se dogodila prije nešto više od sto godina. Na početku 20tog stoljeća, američka ekonomija je bila prožeta špekulacijama i investicijama kroz spajanja i širenje poduzeća. Količina novca u sustavu je bila povećana zahvaljujući novim otkrićima zlatne rude u Aljaski, Južnoj Africi i Koloradu, te su nove tehnologije vađenja i prerade omogućile znatno veće količine zlata. Burze su rasle, poslovi diljem svijeta cvjetali. Unatoč svemu pozitivnom što se događalo u svijetu, ekspanzija ponude novca nije pratila dovoljno brzo tempo kojim se razvijala ekonomija, čime su bili postavljeni temelji za buduću krizu. Američki predsjednik Roosevelt je čak opisao stanje društva izrazom kao uživanje u “doslovnom neviđenom blagostanju” 1906. godine. Ironija te izjave leži u činjenici da je već sljedeće godine uslijedila jedna od najvećih kriza tog desetljeća poznata pod nazivom Bankarska panika.

Dakle špekulacija je harala američkom ekonomijom u ranim 1990-ima. Nepostojanje centralne banke postalo je zabrinjavajuće za mnoge investiture s obzirom das u banke bile izrazito upletene u američko tržište kapitala, neovisno jesu li izdavale tuđe vrijednosne papire ili investirale znatne količine vlastitog novca. U Sjedinjenim Američkim Državama tada su postojale tri glavne vrste financijskih posrednika: nacionalne banke, državne banke i trustovi. Nije iznenađujuće što su upravo trustovi, vrste financijskih fondova bili epicentar buduće panike. Naime, upravljali su ogromnim količinama novca iz zaklada, državnim sredstvima, oporukama, te su istovremeno pružali direktnu podršku tržištu kapitala kojim su tada dominirali špekulanti. Davajući špekulantima zajmove i uzimajući vrijednosne papire kao zalog, postali su previše izloženi opasnostima potencijalnog pad dionica. Bez središnje banke, nije postojao nitko tko im je mogao posuditi sredstva ako bi im zatrebala sredstva za isplatu ili u slučaju pokrića velikih pozicija. Zašto su bili zanimljivi običnim ljudima onda? Pa, prema određenim istraživačima, u New Yorku su sredstva trustova između godina 1890. i 1907. narasla oko 244%, od razine 396,7 milijuna dolara na iznos veći od milijarde i tristo milijuna dolara. Usporedimo li te rezultate sa nacionalnim bankama čija su sredstva u istom periodu narasla 97% ili državnim bankama čija su sredstva porasla za 82%, jasno je zašto su se mnogi opredijeljivali upravo za trustove. Očito je ogromna količina sredstava kojom su raspolagali imala značajan utjecaj na tržište novca u New Yorku, pa su se očekivali daljnji uspješni rezultati. Jedna od njihovih prednosti bila je bitno slabija regulacija od strane države u odnosu na nacionalne ili državne banke. 1906. godine država New York uvela je obvezu zadržavanja 15% deponiranih sredstava u trustovima kao rezerve, ali samo 5% depozita je trebalo biti stvarno zadržano kao valuta unutar trezora. Prije tog propisa doslovno nije postojala nikakva regulacija o količini rezervi, već su uprave trustova samostalno odlučivale prema vlastitim procjenama poslovanja.

Nastavak članka: Bankarska panika 1907: uspon i pad